Vita je cijeloga života ludo zaljubljen u hipije. Sviđa mu se glazba toga razdoblja, moda, frizure, ali ipak najviše običaji.
Toliko je očaran time da mi je jednom prilikom rekao za djevojku koju je nedavno upoznao:
– Jebote, ona ne izgleda kao da je došla iz sedamdesetih, izgleda kao da su sedamdesete sada.
Nažalost, zakasnio je.
Tek rođen sedamdesetih, hipije je upoznao samo prema pričanju starijih. Ipak, uspio je kao dijete vidjeti posljednje primjerke.
Događaj mi je opisao ovako:
– Vraćao sam se iz škole kući na selo, a u autobusu je osim vozača bio još samo taj hipi par. Očito stranci na putovanju kroz njima egzotičnu zemlju. Sjeo sam iza njih malo iskosa kako bi ih mogao s divljenjem gledati, a da ne budem previše,napadan. Kad se približila moja stanica krenuo sam prema zadnjim vratima natraške ne mogavši skinuti pogled s njih.
Onda se autobus zaustavio, a ja sam u tom trenutku leđima bio naslonjen na harmonika-vrata. Ona su se uz poznati zvuk otvorila i ja sam doslovce ispao iz autobusa. Brzo sam se pribrao, ustao s tla i sjećam se, čak sam u Chaplinovoj maniri stresao prašinu sa sebe, više da bih razbio nelagodu.
Vidjevši u retrovizoru da nisam ozlijeđen vozač je krenuo.
To dvoje hipija potrčalo je prema zadnjem staklu.
– Na tom zadnjem staklu autobusa, kao u nekoj velikoj uokvirenoj slici, posljednji su se hipiji udaljili iz mog života.
– Do dugo u daljinu bijelili su im se zubi

.

Iz knjige Gordana Poropata ”Jato i druge pripovjetke”, Izvori Zagreb 2024.