Gustav Klimt

Sudjelovala sam jučer u nekoj Facebook “raspravi”, što je u pravilu besmisleno a najrealniji je ishod da čovjek završi izvrijeđan i da je gubio vrijeme a nije napravio ništa. Tema te rasprave bila je, pojednostavljeno, koliko je stilske neposrednosti dozvoljeno autoru teksta kojim se ljudi pozivaju na izložbu. Muzejima je, što svatko tko u njima radi zna, iznimno važno dovesti ljude na izložbu, pa se u tom smislu koristi nešto što bi u nekim drugim, “zlatnim” vremenima bilo nezamislivo: muzeji naime, kao i sve druge tvrtke, ustanove, i pojedinci koji nešto prodaju, koriste tu izrazito omraženu i nedostojnu kategoriju, marketinške trikove. E sad, gdje je točno granica između veličanstvenosti umjetnosti i vrste i tipa oglašavanja? Smije li jedan mali muzej, koji izlaže djela iz privatne kolekcije čiji je autor Salvador Dali, oglašavati svoju izložbu naglašavanjem da je riječ o “pravom” Daliju, ili bi se trebali koncentrirati na to da je uglavnom riječ o Dalijevima djelima iz oblasti primijenjene umjetnosti ili o uporabnim predmetima koje je Dali tek dizajnirao, i tako raditi na tome da prodaju što manje karata, premda Dalijeva primijenjena umjetnost nije baš tako loša i iz nje se ima itekako što naučiti? Muzej koji u toj mjeri ima, da prostite, motku u guzici da mu je ispod časti izložiti Dalija koji nije stigao direktno iz Madrida, vjerojatno će završiti bez te izložbe, ili bez izložbe uopće; naravno, može izlagati i lokalne umjetnike, ali njihova ulja na platnu neće nužno biti na razini Dalijeve ponuđene “trećerazredne produkcije”. (Paradoksalno, a valjda i karakteristično za naše rezoniranje kasabe, jest da “naši” mogu biti bolji ili gori, ali Dalija hoćemo isključivo u najskupljem izdanju, s neviđenim troškovima osiguranja i u sanducima koje maltene osiguravaju duge cijevi).

Nažalost, došla su s bešćutnog zapada vremena kada se osim izrazito poželjnog modela javno-privatnog partnerstva sve više očekuje prodaja karata, ili makar dobra posjećenost. Potpuna ovisnost o državnom budžetu za kulturu sve je manje opcija, i tek ona vodi u poniženje i prekarnost umjetnika, sa zloglasnim marketingom ili bez njega.

Pitanje u mojoj jučerašnjoj Facebook “raspravi” glasilo je je li, i u kojoj mjeri, skandalozno što je Muzej grada Rijeke poslao najavu za otvorenje izložbe Gustava Klimta (a izložba se dobrim dijelom zasniva na Klimtovoj privatnoj kolekciji afričke i dalekoistočne umjetnosti), tekstom u kojem među ostalim stoji da je Klimt “bečki riječki dečko”. Govorimo dakle o gradskom muzeju u gradu koji u svom posjedu ima Klimtove mladenačke slike iz predsecesijske faze, pa prema tome Klimt spada u gradski identitet, “dečko” je točka lokalne identifikacije. Nevjerojatno, ali mnogo je ljudi koji su doslovno zgroženi ovom zgodnom sintagmom i pripadajućim tekstom Velida Đekića, izvrsnog poznavatelja Rijeke, magistra književnosti, i čovjeka koji se godinama pa i desetljećima pasionirano bavi vlastitim gradom i njegovim fenomenima. Jasno, takve zgroženosti onda hoće malo skrenuti i u vrijeđanje autora, jer Đekić, taj mora da je iz neke “vukojebine”, i tako dalje; od veličanja umjetnosti do skretanja u šovinizam kod nas je uvijek samo jedan malecni korak.

Gdje je dakle ta granica, na kojoj razini “poštovanja” i “nivoa” imamo tretirati priznate umjetnike, za čije izložbe prodajemo karte? Ta je granica svakako pitanje dobrog ukusa, ali nije pitanje motke u guzici: umjetnost nije sakrosantna, s umjetnicima se imamo pravo intimizirati kao što je to učinio Đekić, ne moramo ih promatrati pod znanstvenim mikroskopima, kao na satu anatomije doktora Tulpa. Umjetnost je i svačija i ničija, ne pripada ona “stručnjacima” i akademijama, još manje pripada opsjednutima, koji na nju nagrću dlijetlima i čekićima.

To hoćemo li je oglašavati, “javno prodavati”, izbor je koji određuju sami umjetnici, ukoliko su živući, a kasnije ovisi o kulturnim politikama, muzejskim i galerijskim materijalnim konstelacijama.

Ja u svakom slučaju mislim da je posve normalno da neki mali i skroman muzej prikaže djela Salvadora Dalija koja nisu unikati iz udžbenika. A isto tako mislim da Velid Đekić ima svako pravo nazvati Klimta “bečkim riječkim dečkom” a da nakon toga ne bude izvrijeđan, i izložen porugama zbog nedostatnog pedigrea, bilo stručnog bilo nekog drugog, još znatno goreg.