Dževad Karahasan (iz teksta „O umjetnosti umiranja“)

.

„PRVAK OPREZNOSTI I MAJSTOR NEISTICANJA“

.

Na prvi se pogled čini da u „Ex Pontu“ Ive Andrića, dominira „sadržaj“, da se prije svega treba njime baviti, a da je forma do krajnosti reducirana. Toliko reducirana da joj je svrha da sadržaj tek drži na okupu. U slučaju „Ex Ponta“ problemu forme treba veoma oprezno pristupiti zato što je spomenuto Andrićevo djelo veoma teško „razgolititi“ i precizno žanrovski definirati. Najčešće se kaže da je u pitanju poezija u prozi, ali su to i mikro-eseji, a ukoliko je u pitanju poezija u prozi, onda se pri analizi mora posvetiti pažnja i jednome i drugom, što će kazati da „Ex Ponto“ i jest i jedno i drugo, ali opet na poseban način. U kritici na Andrićev „Ex Ponto“, kojega je napisao Milan Bogdanović (godine 1919.), primjeri iz „Ex Ponta“ su navođeni u obliku stihova – a u slučaju tih primjera, i u tom obliku „Ex Ponto“ ima veliku literarnu vrijednost. To samo po sebi govori da je Andrićev „Ex Ponto“ veoma specifično književno djelo koje manje treba promatrati u odnosu na neke klasifikacije književnih formi, a više u čistom literarnom, ali i filozofskom i spiritualnom smislu. Možda je najbolja definicija „Ex Ponta“ sadržana u samome djelu: „Tražim utjehu, dozivam jednu nadu, ali moje na smrt suđeno srce ponavlja svoju strašnu priču“.

Čini se da je u „Ex Pontu“ sve svedeno na srž književnosti, da su odstranjeni svi slojevi koji su u brojnim književnim djelima postali svrha samima sebi. Ta suština književnosti mogla bi se odrediti kao čovjekova fundamentalna potreba da kaže kako mu je, kako se osjeća – samome sebi i drugima. Književnost kao ispovijest ili pismo – koje se piše i za sebe i za druge (na početku „Ex Ponta“ je zapisano: „Svima, širom svijeta, koji su stradali i stradaju radi duše i njenih velikih i vječnih zahtjeva, posvećujem ove stranice, koje sam nekoć pisao samo za sebe, a danas ih šaljem svoj braći svojoj u bolu i nadi.“) I na druge načine je u Andrićevom „Ex Pontu“ prisutan pokušaj reduciranja na fundamente – o čemu će već biti riječi.

Glavni lik jeste zapravo simbol čovjeka a „simboli nemaju cijenu“ – barem tako tvrdi gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić.

Premda on sebe svrstava među one koji stradaju radi duše, ipak se na više mjesta navodi povezanost sa čovječanstvom koje pati – a glavni odnosi koji su uspostavljeni u „Ex Pontu“, duhovna stanja i dileme, posjeduje u manjem ili većem intenzitetu svaki čovjek.

„Deset se je tjedana bilo navršilo kad, okružena samoćom, prvi put progovori jasno moja duša.“

Centar tog duhovnog života je bog-red-smisao. Sve se tiče boga ili – drugačije rečeno – smisla. Kroz razgovore sa samim sobom (formulacija pripada filozofu Marku Aureliju), odupirući se i podležući ništavilu, glavni lik je u stalnom nalaženju i gubljenju smisla. To će kazati da u „Ex Pontu“ ništa nije fiksirano, ništa se ne zagovara već je sve u pokretu i procesu. Jean-Jacques Rousseau u Sanjarijama samotnog šetača piše: “Sreća je trajno stanje koje kao da nije stvoreno za čovjeka na ovome svijetu. Sve je na zemlji u stalnom kretanju koje ničemu ne dopušta da dobije trajan oblik.” U odnosu na vrijeme kada je napisan, Andrićev “Ex Ponto” upravo u tom smislu postiže svoj vrhunac. U tom djelu ne postoje apsolutne kategorije. U njemu ne postoji niti jedna čvrsta, nepromjenljiva tačka – Bog, Sotona, Dobro, Zlo, Ljubav, Pravda i tako dalje – na kojoj bi se mogao da temelji neki odnos prema svijetu. Kako kaže Martin Buber u knjizi “Ja i Ti”: “Ja nastajem u dodiru sa Ti; postajući Ja, ja govorim Ti. Sav stvarni život je susret.” U “Ex Pontu” je sve zasnovano na stalnom “građenju” i “rušenju”, a svi navedeni pojmovi i njima slični, u tome su djelu prisutni, samo što su i sami podvrgnuti takvom procesu. Oni nisu stalni nego su u stalnim promjenama oblika.

Spominje se često utjecaj S. Kierkegaarda na Andrića, a taj utjecaj naročito je dobro zamijetan u “Ex Pontu”. Bog u ovom djelu nije niti kršćanski Bog (premda je takav samo izvana) niti je na bilo koji drugi način opredmećen. Tu nema niti Crkve (premda glavni lik jedanput zalazi u bogomolju), niti bilo kakvog drugog vanjskog i čvrstog Centra. Taj Bog bi time bio samo jedno od brojnih duhovnih lica, jedan prostor unutar nas samih u kojemu nalazimo ali i gubimo smisao, ono na čemu se temelje sva druga lica unutar nas. Ne treba ni napominjati da je taj smisao koji se pronalazi i gubi, također podvrgnut procesu, tj. promjenama. Stoga je putovanje još jedan važan pojam za Andrićev “Ex Ponto”.

“Često sanjam noću da sam slobodan, da putujem (putovati i kretati se to je u mojim snovima najveća sreća), da se viđam sa znancima i da im pripovijedam kako sam teško živio prije.”

.

NIJE IVAN, NEGO IVO

.

Iako je u crkvenim knjigama u Travniku upisan kao Ivan Andrić, jedino njegovo djelo koje je tako potpisano bila je knjiga “Put Alije Đerzeleza”, kada je greškom izdavača na korici izdanja naznačeno “Ivan Andrić”. Pisac se veoma naljutio i od svih kasnijih izdavača je striktno tražio da njegova djela potpisuju kao “Ivo Andrić”.Od sredine dvadesetih godina 20. stoljeća Andrić se gotovo isključivo izjašnjava kao Srbin, govori ekavicom i piše ćirilicom. Ipak, sve do tada se, što je vidljivo iz brojnih dokumenata kao što je upisnica na Univerzitet u Krakovu, izjašnjavao kao Hrvat. Naš jedini nobelovac je GRANDE SENJOR ali i „prvak opreznosti i majstor neisticanja“ (I. Lovrenović: „Kafa u prizrenskoj“).

Bez obzira na to što je njegova ličnost maglovita i tajnovita Andrić je postao „književni i filozofski ideal“ Emiru Kusturici te milionima fanova širem regije i svijeta. Na svečanosti u Stockholmu, održanoj 10. prosinca 1961. godine, dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Svjedoci tvrde da je u trenutku dodjeljivanja nagrade orkestar u sali svirao kompoziciju “Kad ja pođoh na Bembašu”. Cjelokupan novčani dio nagrade Andrić je donirao bibliotekama BiH.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 26. 06. 2024.