I ove godine pripala mi je časna dužnost, ali i veliko zadovoljstvo obrazložiti dodjelu Nagrade Višnja Machiedo. Dobitnik je Žarko Paić za knjigu Antonin Artaud: Sunce i mahnitost u izdanju Naklade Litteris.

Doprinos Žarka Paića filozofskoj esejistici u kontekstu njegova ukupnog književnog, teorijskog i znanstvenog rada je golem i mogli bismo mu posvetiti opsežnu studiju, ali žanr obrazloženja nagrade dopušta tek da se istaknu glavne odrednice i specifičnosti Paićeva čitanja Artauda s obzirom na pomake u suvremenim interpretacijama artaudovskih tema.

Adriano Fabris, profesor moralne filozofije na sveučilištu u Padovi. jezgrovito i točno, pogodivši bit Paićeva procédéa, napisao je sljedeće:

„U vizualnim umjetnostima i suvremenoj cyberkulturi u pitanju je ljudsko tijelo, kako u svojim prirodnim tako i u umjetnim oblicima. Paić ovu temu analizira promatrajući tijelo kroz njegove imanentne granice i interakcije s drugim tijelima i kontekstima. Ljudsko tijelo se, naime, ne može shvatiti ni kao gola stvar ni kao biopolitički stroj – tijelo je događaj. Paić razvija ovu tvrdnju te jasno i temeljito raspravlja ne samo o ‘povratku tijela’ u našu kulturu, nego i o performativno-konceptualnom zaokretu u suvremenoj umjetnosti.“

Prevrednovanje Artaudova intelektualnog nasljeđa za naše vrijeme, nije usamljeni pothvat u kontekstu europske i svjetske teorijske misli, a poticajnost obnovljenih čitanja Artauda za novija i najnovija istraživanja u izvedbeno-dramaturškoj i konceptualno-umjetničkoj praksi sada je već bjelodana. Ipak to nije sasvim tako u hrvatskoj akademskoj sredini. Ovdje gdje živimo i život promišljamo, treba istaknuti vrline Paićeva filozofskog esejiziranja i to, prvo, same po sebi s potkrjepom u cjelini njegova opusa, i drugo, u kontekstu domaće recepcije Artauda gdje se moglo i još se može primijetiti sporo odstupanja od već uvriježenih tumačenja toga autora. Na primjer, domaća je sredina zakasnila u prepoznavanju artaudovskih motiva kao poticaja za razgovor o recentnim prijevojima filozofije izvedbe kao izvedbe samog procesa filozofiranja. A baš tu je Paić učinio dobrodošao odmak. S obzirom na navedeno, Nagrada Višnja Machiedo prilika je da napokon istinski prepoznamo i priznamo Paićevu teorijsku pronicljivost, utemeljenost njegovih teza i obuhvatnost njegova uvida u literaturu o problemima kojima pristupa na samosvojan i stilski briljantan način.

Prilika je to i da se obrazloži ne samo zašto je Paić zaslužio nagradu, nego i zašto je ova ugledna Nagrada zaslužila Paića, a da bismo to pokazali, moramo se vratiti netom spomenutom terminu „stil“ – stilu kao pojmu i temeljnom razlikovnom obilježju ogleda kao žanra. Ralph Waldo Emerson je lucidno primijetio u dnevničkom zapisu iz 1832. godine:

„Čovjekov stil je glas njegovog uma. Drveni umovi imaju drvene glasove.“

Premda Emerson ovdje definira stil kroz pojam uma, ovom duhovitom opaskom ukazuje i na somatsku dimenziju stila – na utjelovljenost esejističkog stila utemeljenu na materijalnosti glasa. Esejistička vokalizacija misli kao tjelesni čin ne odnosi se samo na tjelesni mehanizam proizvodnje govora, nego i na disanje i dah u doslovnom i prenesenom smislu: svaki dobar esej diše osobnim ritmom izvedbe mišljenja. Dakako, slijedeći etimologiju pojma stil u čijoj je osnovi stylus, latinski termin za pisaljku, zaključit ćemo da postoji somatski korijeni i u tjelesnoj gesti inskripcije.

To se pokazuje važnim u trenutku kad se zapitamo zašto je Paić kao autor koji je objavio velik broj knjiga – filozofskih, socioloških i političkih studija i radova s područja teorije medija, kulturne teorije i estetike, čemu treba pribrojati književnu esejistiku i poeziju – odlučio svoje oglede objavljivati i u formi filozofsko-esejističkog bloga. Što je kod njega proizvelo potrebu za promjenom u tjelesnoj gesti inskripcije? Smijemo li to pripisati isključivo promjenama tehnologije i medija pisanja i čitanja vezanim uz duh vremena u kojem danas živimo, ili je ipak posrijedi i neka stilski markirana ozbiljna šala, figura misli, autorska doskočica povezana s problemom inercije čitanja u domaćoj sredini? Naime, treba znati da je Žarko Paić na europskoj i svjetskoj razini postigao respektabilan status teoretičara s područja teorije umjetnosti i estetike, a ta činjenica kao da je u hrvatskoj intelektualnoj sredini prošla gotovo nezamijećeno.

Paićev stil je – da na njegovu primjeru iskušamo već citiranu Emersonovu misao – „glas njegovog uma“. Glas Paićeva uma nije drven nego je iskričav, zapaljiv idejama i vatren u somatskoj dimenziji stila mišljenja što je došlo do izražaja kroz usklađenost, rekli bismo čak organičku povezanost odabranih artaudovskih tema i motiva i njihove provedbe u praksi mišljenja.

Paićeva knjiga nagrađena Nagradom Višnja Machiedo ne govori o Artaudu nego iz Artauda. To mjesto govorenja iz – važna je točka Paićeva dijaloga s filozofima kao što je, primjerice, Derrida. Ono ­što za Paića postaje ­oso­bi­to­ važno­ za­ sva­ko­ daljnje­ ne­ sa­mo ­fi­lo­zofij­sko ­čita­nje ­Ar­tau­da­ jest ­od­nos­ koj­i­ Der­ri­da ­vi­di ­u­ ob­ra­tu ­spram­ lo­gi­ke ­tje­les­ne­ insce­na­cij­e, pa će Paić ustvrditi:

“Rij­eči­ unu­tar­ mat­ri­ce ­je­zi­ka ­ni­su­ samo ­pu­ka­ sredstva­ ko­mu­ni­ka­cij­e,­ već­ sred­stva ­kon­tro­le ­Bo­ga ­nad­ slobo­dom­ tje­les­nih­ in­skrip­cij­a­ bez­ izvanj­skog­ re­fe­ren­cij­al­nog­ ok­vi­ra.­ Pobuna koju Artaud iz­vodi u shvaćanju kazališta okrutnosti otuda nužno ima karakter anti­teologijskoga pristupa ek­sta­tično­me prostoru u kojem tijelo u os­lo­bađanju od metafi­zike zahtijeva otklon od duhovno­duševnih sustava zabrana. Pobuna protiv božan­sko­ga,­­ međutim,­ jest pobuna protiv pisanja koje obuzdava subverziju unutar­ biti­ čiste­ korporalnosti.”

U La mise-en-scène et la métaphysique Artaud je razvio teoriju takozvane ‘la métaphysique en activité’ . Ta njegova “metafizika na djelu” svojom se djelatnom praksom suprotstavila psihološkoj drami, kazalištu temeljenom isključivo na tekstu, ali i zapadnoj filozofskoj metafizičkoj tradiciji. Misao je prostorna, supstancijalna, u kretanju: Artaud je u Pupku limba opisuje u njenoj materijalnoj “gustoći” kao “puninu ponora”, “tjelesni vjetar”, “mrežu vena”, “napetu masu”, “mraz” i “vunastu membranu”. Artaud opisuje kretanje misli kao kemijski proces – slojevitost, destilaciju, i redukciju, ali i kao premrežavanje, rezonanciju i vibracijsku kvalitetu. Rekli bismo – a to nam Paićeva knjiga i dokazuje – da se ta tešto uhvatljiva supstanca misli koja se u artaudovskom tipu izvedbe mišljenja odmjerava napetošću živčanog sustava – najbolje može opisati i djelatno reinterpretirati uz pomoć protejskog obilježja eseja kao žanra. A to je obilježje uočio još Montaigne.

Naizgled na sasvim drugoj strani tradicije pisanja i mišljenja od Artauda – Montaigne je koristo metafore iracionalnog da bi opisao otkriće samoga sebe u neprekidnom tijeku svih stvari u svijetu. Rekao je da ne može odabrati temu; da je nemiran i da tetura: da hvata život i sebe samoga u stanju u kojem se nalazi u trenutku usmjeravanja pažnje. Rekao je da ne opisuje biće nego njegovu tranziciju, prijelaz iz jednog u drugo, iz dana u dan, iz trenutka u trenutak. Esej bi u tome montenjovskom smislu bio izvođenje procesa mišljenja sebe i svijeta zahvaćenog u protejskim mijenama: književni odgovor na svijet koji neprekidno iskazuje simptome krize. Proteklo je dosta vremena od 15. siječnja 1998. godine kad je u Rimu bio osnovan “Odbor za beatifikaciju Artauda’” koji je Crkvi službeno predočio prijedlog proglašenja Artauda blaženikom što je bio oblik društvenog performansa kakvog bismo danas nazvali subverzivnom afirmacijom. Očito da – neovisno o tome kakao danas procjenjujemo Aartaudovu duhovnu ostavštinu – tematizacije te ostavštine ukazuju na simptome krize. Paićeva je knjiga također – posredništvom Artauda – ukazala na simptome krize mišljenja, ali je i ponudila mogućnost da se zapitamo zašto je Artaud kao shizomislilac još uvijek toliko tajanstveno moćna protuteža ovom vremenu savršeno jednolike egzistencije?

“Možda samo zbog toga” – poantirat će Paić na kraju svoje knjige – što tom i takvom vremenu nedostaje autentičnosti žrtvovanja samoga života kao umjetnosti. Imamo umjetnost kao spektakl reprezentacije u svim formama ništavila. Ali nemamo više umjetnika koji vjeruju u ono što govore i pišu i to kao sedmi pečat utiskuju svojom krvlju u znakove drevne zemlje kojom su jednom poput hodočasnika koračali kroz sunce i mahnitost sve do beskraja.”

Žarko Paić je autor čija je praksa mišljenja dosljedno izvedena, stilski briljantna i uvjerljiva. ne treba sumnjati da je jedan od glavnih razloga njegove esejističke vrnoće i u tome što je Žarko Paić autor koji beskompromisno vjeruje u ono što govori i piše.

Sibila Petlevski

U ime Prosudbenog povjerenstva Nagrade Višnja Machiedo

U Zagrebu, 25. lipnja 2024.