”Kada se slonovi bore, izgažena je trava“. Ovo afrička poslovica (hvala, Srđan Dvornik) najbolje odražava moj osjećaj predstojećih izbora. Imamo doduše i domaću verziju, premda ona ima nijansu duhovitosti koja mi se u ovoj situaciji ne čini potrebna, a glasi „Kada se konji tuku, ždrjebad nastrada“.

Unutar postojećih konstelacija moći, i unutar ovog što upravo započinje, a već poprima obrise beskompromisnog grabeža za moć, ja ni uz najbolju volju ne vidim ni najmanjeg interesa za travu, a na to se u svemu tome svode masovne ljudske sudbine, nismo čak ni ždrjebad, trava smo, nekakav pokrov preko kojeg se odvija ta utakmica.

Bitka između predsjednika države Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića traje već godinama. Ona se odvija uz obilnu ispomoć i trajnu asistenciju medija, jer su dobivali obilan medijski prostor kako bi se međusobno razračunavali, jedan drugog napadali i vrijeđali. Ako se ne varam, ama baš nikad u tim istupima nisu zaustavljeni, niti im je ikada itko rekao: dobro, ne zanima nas što mislite o svojim neprijateljima ili konkurentima, ono što nas isključivo zanima je ono što radite. Što točno u ovom trenutku radite da živimo kvalitetnije, sigurnije i bolje?

U međuvremenu, borba slonova avansirala je u toj mjeri da se postavlja ozbiljno pitanje je li to svojevrstan žanr realitija. Plaćamo li mi dakle od poreza, od nameta koje podmirujemo u raznim oblicima i vrlo visokim postotcima, neku vrstu koride, javne zabave koja se može mjeriti s javnim mršavljenjima, javnim traženjem partnera i javnim pokušajima da se bez prethodnog iskustva pomuze krava, umjesto ozbiljnog rada u javnom interesu, u interesu ždrjebadi i trave? I ako to uistinu plaćamo, ako od javnih službenika očekujemo vodvilj umjesto vođenja države i ako nalazimo satisfakciju u tome što smo od tih ljudi u svojoj anonimnosti „normalniji“, ili „bolji“, kako je do toga uopće došlo? Kako se je dogodilo da nam je zabavno, umjesto da budemo najdublje zgroženi, što su javni istupi ljudi koji su preuzeli krajnje odgovorne poslove najbolji dokaz da ih ne obavljaju? Što bi se dogodilo jednom radniku na stroju u tvornici tjestenine da prestane trpati tjesteninu u kutije, nego da se umjesto toga nasloni na stroj i drži monolog o svom susjedu na traci? Što bi se dogodilo administrativnom službeniku koji, umjesto da ispunjava formulare, uzima dvosatnu pauzu kako bi se obračunao s kolegom zaduženim za platni promet? Bez obzira je li tvrtka privatna ili javna, ti bi ljudi ili dospjeli u nemilost radne okoline, ili bi dobili otkaz.

A mi to kolektivno i toleriramo, i ohrabrujemo. Mi čak i navijamo, kao da smo na nogometnoj utakmici, ili na koridi. Ta dva sata, koliko naši politički predstavnici uzimaju pauzu kako bi se bavili jedan drugim, oduzeta su od vremena koje su trebali posvetiti tome što imamo ljude koji nakon moždanog udara leže kao biljke, i ne mogu doći na red za fizikalnu terapiju premda im svaki dan opadaju tjelesne i moždane funkcije. Imamo penzionere najvitalnije na svijetu, jer se nakon umirovljenja vraćaju raditi na ugovor, inače ne bi imali za hranu i režije. Imamo potrese nakon kojih ljudi godinama sjede u kontejnerima, imamo pravne procese koji traju trideset godina pa onda započinju iznova premda je u međuvremenu umro ili tužitelj ili optuženi, imamo korupciju u kojoj se doslovno davimo: premijer Plenković dosad protiv nje nije poduzeo ama baš ništa efikasno, nego upravo obratno, golem broj korumpiranih doslovno proizvodi njegova vlastita stranka, ona je za to i osuđena. Predsjedniku Milanoviću korupcija smeta isključivo kada se osobno uzruja, on onda u jednom izrazito govornom jeziku, koji kada se prenese u tekst gubi smisao, točno kao što je to svojstveno govorima Donalda Trumpa, prospe kantu prljave vode, koja uključuje sve informacije koje je imao i inače, na nekog tko mu se u tom trenutku našao na putu.

„Rijeke pravde dolaze“. Dolaze li uistinu? Dolazi li pravda uopće u rijekama i poplavama, ili ta revolucionarna teza ne pristaje nečemu što je to gotovo interni obračun dviju individua koje od dječačke do zrele dobi ama baš nikada nisu vidjele nijedan segment stvarnosti koja nije bila funkcionerska, i koja je bila barem elementarno stvarna, praktična?

Stvaraju li dva minusa uistinu plus? Ako predsjednik države aspirira biti kandidat za premijera – usporedit ću to sa sucem na utakmici koji odluči zaigrati za jednu nogometnu momčad, – hoćemo li s dva bezakonja, bezakonjem vladajuće stranke koja nas je posve potopila, i bezakonjem čovjeka koji ne razumije bezakonje u kojem je predsjednik, a ništa značajno nije napravio ni dok je sam bio premijer, osim kada je to njegov interes, i njegov hir – hoćemo li dakle s ta dva bezakonja postići napredak, hoćemo li konačno po svim statistikama prestati biti na začelju Europske Unije u primanjima, u kvaliteti života djece s posebnim potrebama, u stambenoj politici jer je sve više ljudi koji stanuju od danas do sutra, i kada nađu stan drže stvari u kuferima?

Dva „ozbiljna“ kandidata mehanički su bolja od jednog, osobito ako jedan vlada dovoljno dugo da krene donositi autoritarne zakone, i sam je po sebi ozbiljna prijetnja demokraciji. Činjenica da su da su oba kandidata izrazito rogata, da gledamo koridu, ili ako hoćete slonovske kljove dok krepava ona ljudska, svakodnevna trava i dok ljudi sami obavljaju policijske istrage da nađu tko im je teško pretukao djecu, dok žene maltretiraju ni manje ni više nego u „sigurnim kućama“, pa može li itko tko je uopće pri sebi misliti da je to duhovito, da je to platio kad je na namirnice platio PDV u iznosu od 25 posto?

Privatno, ja mogu lakše simpatizirati Zorana Milanovića nego Andreja Plenkovića. Inteligentniji je, verbalno je dovitljiviji, nije klasičan „aparatčik“ (obojica su pomladak privilegiranog sloja bivšeg režima). Ali ne dolaze nikakve „rijeke pravde“ s njim, on ledeno krši, jednako kao i njegova grozna konkurencija, elementarna načela demokracije. Pravda je nešto posve drugo, pravda se tiče empatije i službe. Pravda je kad ljudi tiho i ozbiljno rade i budu dostojanstveno plaćeni.

Onkraj takve pravde, kad „rijeke dolaze“, onda postoji revolucija. A najdublji cinizam predizborne kampanje čovjeka koji je strahovito privilegiran je da se predstavlja kao „onaj kojem se ne smije izgovoriti ime“. Pa znaš li, pobogu, od devedesetih, od rata do danas, kako su izgledali, kako su živjeli, tko su bili oni „kojima se nije smjelo izgovoriti ime“? Znaš li što to znači kod Putina, kojeg zagovaraš po modelu Orbana, ili Dodika?

Plenković, i Milanović, po dobi su manje-više moja generacija. Moja je generacija ona koja je bježala od obaveznog vojnog roka iz JNA, a potom je završavala na hrvatskoj strani fronte. „Rijeke pravde dolaze“. Nisu došle ni tad, niti ikada kasnije. Mi, kojima je to jasno, sad smo sredovječni ljudi. Plenković i Milanović nisu, to su vječni dječaci za koje ćemo jednako vječno na izborima glasati. Ti rogovi koje izvlače kako bi zabavili mase, pa to pobogu nisu rogovi iste kvalitete kao oni koji su imali stvarni dječaci njihove generacije koji su iščekivali zvižduk projektila u rovu. To čak nisu ni rogovi kakvi su nužni da čovjek koji je jučer završio u mirovini krene izvrtati sadržaj kontejnera, ili da žena iste dobi krene čistiti apartmane u našem turističkom raju.

„Rijeke pravde“ mogu doći isključivo s ulice. Ulica smije, i može, od korumpiranog poretka napraviti kaos. Ali „ulica“ to ne čini, ona se rađe povlači, i masovno iseljava. Nama je preostao svijet spektakla, i anemičnih rogova, koji nasumično ubadaju u svijet apatične trave.