.

Annuit Coepti.

Zamislimo na tren nekakav inverzni Da Vinci Code: zamislite, recimo, da netko od nasljednika crno-žute dunavske k.u.k. monarhije ima literarnog dara, pa u ime Svetog Rimskog Carstava, Vertumna, Keplera i Deea snatri o judeomasonsko-trilateralno-skull&bonoj kabali koja se urotila protiv samih temelja Ancien Régimea, suprotivu metafizičko-teoontološkim kategorijama kršćanske Evrope. Obrusili su se na sve: na prostor i vrijeme koji domalo nisu više transcendentalni uvijeti percepcije, nego i sami postaju relativni; razaraju svijest i otvaraju vrata podruma i tavana: Zakona i Podsvijesti, ti prokleti frojdisti; ukidaju objektivne mogućnosti čak i eksperimentalne, pozitivne i egzaktne znanosti, skrušenom i pristranom spoznajom da je u svakom eksperimentu imanentno prisutan i spoznavatelj; razaraju prirodnu ljestvicu tonova; uvode nadosjetilnu umjetnost, osetilima nedostupnu sliku: šta je apstraktna slika, to se više neposredno ne vidi; samo društvo zasnivaju na rascjepu i otvorenosti, a ne cijelini, sustavu i redu; umjesto plesnih koraka, trotakta i vjekovne geometrije plesa, tu je sada breakdance, popping, locking – plesovi su takta ustuknuli pred plesom kontakta… in summa, osnovne su kategorije helenskog i kršćanskog svijeta snažno uzdrmane: svijest, svijet, vrijeme, prostor, subjetk, objekt, sve je to postalo nepostojano, relativno, nepouzdano, ili jednostavno isprazno, e da bi in ultima linea na ispražnjeno mesto jednog raspetog skandaloznog Boga mogao zasjesti nekakav mijernički Demijurg.

Tu se sad razvijaju brojne urote: masoni švercaju Lenjina u Oktobar; devetnaestostoljetne engleske i škotske zavijere bjesne Balkanom u socijalnom eksperimentu socijalističkih republika; urotnici izabiru Gavrila Principa ne bi li pokazali da umjesto Mihaelovog principa, vlada eon pod dominacijom arkanđela Gabrijela: G-princip; organizira se Prvi Svijetski rat, o čemu uzaludno piše Steiner, kao slobodnozidarsko obaranje konkurentnih europskih carstava: onog Romanova, i našeg, domaćeg, habsburškog; ezoterična Tulla porađa Hitlera, koji porađa holokaust: svijetsku žrtvu paljenicu; Iluminati vladaju čak i zabačenim provincijama, i pobijedonosno na krov Doma Oca Domovine, dr.Ante Starčevića, stavljaju kipić Anđela lučonoše, prosvjetitelja, iluminatora, Lucifera, dočim na južnom ulasku u Zagrob, mesto za grobom, obijesno instaliraju piramidu s dolarske novčanice: Annuit Coeptis! Zagrob postaje mjesto konačnog obračuna: Kaptol gori u gloriji neba, sijevaju plamenovi ljubičaste apokalipse, i grad koji leži na 16.meridijanu, koji je, zna se, zemaljska sijenka projekcije mača Sv.Mihaela – čemu je uostalom posvećen Mihaljevac – biva uzdignut na razinu atopičnog, izmještenog, neumjesnog mjesta – mjesta obračuna Dobra i Zla.

Ovdje mozemo zastati: nije li ovo sasvim solidan predlozak nekog romana kakav je, uostalom, vec napisan: Hamvasov „Karneval“ varira slicne motive. Samo, sva je nevolja u jednom: je li bas tako da je opisana urota tek literarne naravi, samo porod kosmara i dokolice?

Je li bas sve to ako ne vec teorija, a ono barem poetika, kad nije praksa zbiljske zavjere?