U tekstu o knjizi Ivan Lovrenović piše: “Popović na jednom mjestu veli da mu je pisanje Ukrajinskoga dnevnika »u doba fake newsa, alternativnih istina, ponovno upogonjenih mašinerija agit-propova od Donalda Trumpa do Kremlja« bilo nužno radi vlastite psihičke stabilnosti. Time naznačuje donji prag svoje motivacije, smještajući ga u privatnost. Vlastiti ga tekst pak obilato i višestruko »iznevjerava«, onako kako se to događa samo u dobroj književnosti. Taj tekst na uzoran način otkriva ključnu razliku između privatnoga i ličnoga, koja u žanru dnevničkoga pisanja presudno određuje njegovu relevantnost i vrsnoću. Ukrajinski dnevnik ne bježi od privatnosti, dapače, njome je ispunjen do sitnih detalja; uostalom, to je humus koji je osnova žanra. Ali mi ovdje privatnost ni u jednom času ne doživljujemo kao trivijalnost, jer je nadvladana snagom gombrovičevskoga ličnog: ono se, kao »ono što nije samo meni važno« (po maksimi Andréa Malrauxa), u Popovićevom dnevniku ponaša kao široko platno na kojemu se svjetskopovijesni trenutak jarko projicira u dramatičnim obrisima. Sve je to moguće zato što lična perspektiva, kojom je prožet i određen cijeli Ukrajinski dnevnik, ima visoku mjeru izvorne intelektualno-etičke uznemirenosti, a lični ton kojim je sve obojeno oživljuje tekst i isporučuje ga čitateljevim očima kao prvorazredan književnojezični dokument.” (SB)