Sve što se u polusnu rodi, to zbilja ne osnaži.

Na suncu neka divlja bašta u nama buja.

Ruka se pruži i zadnji novčić utjehe traži.

Prikupe se atomi, poteče plamena struja.

.

U zbilji smo i nismo: za kičmu drže se niti.

Polusan ljulja slike, prstenove Saturna.

Ljepše je u melasi noći ušuškan biti.

Jutro je krater, bitka, tuđa područja burna.

.

U tijelima se našim koštana srž rastače.

A gdje je prostor intime, proplamsaj duha?

Pršljen po pršljen se svija, iz ležišta iskače-

Svi bi svoj dio htjeli, tu meku sredinu kruha.

.

Stoga još samo trenutak druga nas stvaranost ljulja:

Potom se trokut zatvara u krutu istokračnost.

Krevet, kuhinja, groblje, lopoči usred mulja.

Žena, što poput baklje rastjeruje svu mračnost.

.