Kovidursko vrijeme sa svojim negativizmom, strahovima, panikom, prijetnjama, pretjerivanjem i opskurnom atmosferom, nalik na “pejzaž Apokalipse”, zaista je našlo svoje režisere. Mizanscena se odmata, slika šupljega otiska stvarnosti puni se gipsom i čovjek vidi to nešto oko sebe, što bi imao biti njegov neposredni okoliš, ali um ne može pristati da je ništa postalo nešto i da se nema što birati, između dvije loše varijante. Ostati unutra, ne izlaziti van, otaljavati rutinske poslove, gušiti se u smeću i ambalaži, jesti lošu i skupu hranu, punu pojačivača okusa i kemije, nevoljno listati novine bez ičega novoga, gledati reprize ili notorne humanoidne klonove na tv, ili jednostavno reći: NE ŽELIM POLUŽIVOT, manite me se, pustite da se sile moga bića izbore same za sebe i da bez vaše pomoći samoj sebi izgradim dimenziju stvarnosti u kojoj još mogu opstati!

Strašno je shvatiti kakvu sliku vlastitoga svijeta otiskujemo u svemir i što sami o sebi mislimo. Kako nam se uopće desilo da pribivamo u toj slici? Jutro, panonski gradić, kovidurske provjere pod šatorom, gmizavi red automobila, sve sivo, pokislo, olovno i beznadno. Mrljavi prozori, krpaste zavjese, prazni izlozi, nabubrile, potklobučene fasade, neošišana trava, abšisali nazivi bivših firmi, kržljavo bilje preko nekih klempavih ograda. Žena koja po kiši šeta psa mrzovoljna izraza, čovjek koji vuče dijete za ruku i ono nožicama jedva dodiruje tlo, oni kasne nekamo, a drugi niti ne idu pa ne kasne, njih je vrijeme već prekrižilo na svojoj listi. “A teška kiša, teška kiša spremala se pasti….”.

Više se i ne govori o životu, samo o preživljavanju, što je apsurdno s nekoliko aspekata, a najviše zbog privlačenja loše karme: što smo tražili, to smo dobili. Preživjet ćemo, a o posljedicama govorit će se kasnije, bude li imao tko slušati, čitati, gledati. Kakav je to trijumf, preživjeti u opustošenom društvenom i prirodnom okolišu, u podrovanoj stvarnosti, u poslušnosti krda, u uzvisivanju nekakve svete “doktorske službe”, koja trenutno zna samo za jednu bolest i jednu dijagnozu, a za ostale simptome i ne prima na pregled, bez telefonske najave? Mislim da ćemo uskoro dobivati male plastične testere, te samo sebi pronalaziti virus i javljati se stožerima, da bi se popunile dnevne, očekivane kvote, koje podržavaju izvanredne mjere, poluživot, polustanja, polusvijest i polumozak na paši.

Sijanje obilne pustoši kolektivna je agrotehnička mjera, na kojoj su svi revni i angažirani. Što se ostalih poslova tiče, odgovaraju da će ih odraditi “samo ako moraju”. Nije njima nešto, niti žele misliti koliko je važna energija u pokretu, susret, razmjena, sučeljavanje, bistrenje, niti bi se primili preispitivanja stvari ili postavili ispravne prioritete. Ah, da, u krivu smo, prioritet je preživljavanje , kao što je rečeno. U zaflekanom i uneređenom svračjem gnijezdu, od polumrtvih malih gradića, gdje su ljudi zalijepljeni za beamtersku stolicu, gdje se moćnicima klanjaju kao kumirima, gdje svatko svakoga poznaje i obavezuje, i gdje čovjeka drže komocija, dosada i vlastita inertnost, čak i kad mogu biti smrtonosne same po sebi, kako je to davno konstatirao Herder.

Kakve knjige, kakav Herder, koji je to stari peder? veselo bi replicirao kockoglavi ignorant, junak međumrežja i tipkanja polovice abecede, na veliko, orgazmičko veselje svoje sljedbeničke gomile, koja je već stekla imunitet krda po prirodnom zakonu, te u kovidurskoj priči uskoro preuzima značajnu, vodeću i pustoši odanu ulogu.