Marginalija o evrofabrikovanju pisaca do 35 godina

“Zašto ste toliko strogi?”

Tim pitanjem završava se pismo koje mi je prije desetak dana uputila jedna mlada italijanska profesorica. Ne, nije očekivala od mene onako oštru kritiku o italijanskom izdanju romana jedne dobitnice Nagrade Evropske unije za književnost. Prije desetak godina bila je dottoranda na katedri srpskog i hrvatskog jezika i književnosti u jednom italijanskom gradu u kojem sam neko vrijeme radio kao aiuto didattico. Tokom dijaloga sa studentima o Krleži, Andriću, Kišu, Crnjanskom, Selimoviću…, didaktički pomoćnik joj se tada činio vedrijim tipom i, eto, širih vidika. Ona je roman pročitala i, eto, jako se iznenadila ne samo mojom negativnom kritikom već i zanemarivanjem jedne činjenice. Vrlo važne. Ipak je, eto, riječ o Nagradi Evropske unije za književnost. Zar ne? Ipak je to djelo neko vrednovao. Brisel je potom to potvrdio.

Bila je iznenađena kad sam joj odgovorio da o godišnjoj evropskoj nagradi (EUPL) odlučuje nacionalni žiri svake pojedinačne zemlje koja je pristupila programu Kreativna Evropa. Tih zemalja je, ni sam to donedavno nisam znao, 41. I da je broj učesnika rotirajući. Uvijek jedna trećina. (Nagrađeno djelo biva prevedeno na 12 jezika; iza pisca je jedan roman, možda niti jedan, ali preko noći postane evropski pisac; toliko evropski da tek sada razumijem Kunderu koji je u Parizu odbijao da mu iza imena stoji pisac – samo romansijer). Ona nije znala da postoji starosna granica za učešće u tom programu. Mislila je da te granice nema. Ipak, ponovila je da su žiriji stručni. Vjeruje da sam zapazio sve one mr, dr, sci? Jesam, zapazio sam. Suzdržao sam se da ne kažem kako nema magarca koji donosi honorar a da nije dobrodošao?

I…tako. Razmijenili smo nekoliko kratkih pisama na temu i ljubazno se pozdravili. Moram reći – nakon svega: njenog o svetosti ukusa, mojeg o ukusima koji nisu svetinje već imaju svoje korijene, a u slučaju književnosti to je Biblioteka; njenog da je teško drugima nametnuti mišljenje ako im se nešto sviđa, mojeg da nam se zapravo uvijek sviđa kad uđemo u kadu sa mlakom vodom, nikako ledenom ili kipućom; njenog da to nije razumjela – djeluje kao neka zagonetka, mojeg da to na koncu nije ni važno i tako dalje.

Ne, nije bilo smisla da nastavljamo prepisku. Elektronsku, naravno. Ne znam šta bi ta mlada profesorica odgovorila da sam napisao kako ne vidim razliku između birokratskih programa za književnost i zakona, isto tako birokratskih, o dozvoljenoj kratkoći/dužini krastavaca ili srdela. Možda bi mi napisala, crno na bijelo, da sam antievropeist? Ne znam, znam samo da bih u tom slučaju opet pomislio kako se koncept pravovjernosti suštinski nije izmijenio ni nakon pada komunizma.

Ne, nemam uvid u sva djela nagrađena po kriterijima Brisela (odluka se donosi u provinciji, metropola joj daje etiketu). Možda neki romani nisu samo knjiga, kao što to jesu i kuharica i telefonski imenik, već i roman. Ipak, pročitane proze mladih pisaca, lišća moje bivše gore, meni su jedinstven dokaz forsiranja osrednjosti. Koliko je to čin samih autora, toliko je i žirija i pokrovitelja briselskijeh.

Zato se, ponavljam iznova, uopšte više ne čudim razmišljanjima italjanskih izdavača kad im predložim djela meni značajnih pisaca. Ti autori imaju ogromnu manu – većinu više ne grije sunce. “Znate, imamo problema s mrtvim piscima. Kako ih predstaviti?” Tom italijanskom izdavaču sam odgovorio da imamo sličan problem, s tim što ja imam problema sa živim piscima.

Ovom prilikom, za ilustraciju odlomak iz samo jednog djela, iz romana Martine Vidaić Stjenice. Nagrada europska za 2022. Nagradno pitanje za Nakladu Ljevak (kao prethodnom prilikom za Lagunu): Ako je recenzija pokojnica u kulturnim rubrikama dnevnih i sedmičnih listova, ima li neko u redakciji da posavjetuje mlade autore? Počev od rečenice, pa nadalje, nadalje. Možda i do onog, reklo bi se i danas svetog: Doradite rukopis.

Umjesto ukrštenice ili sudoku, evo odlomka iz Stjenica, ponajviše za sintaksičku i leksičku zabavu onima koji vjeruju da je tekst sve. Izostavite pitanja žiriju, svim njegovim mr, dr, sci.

…………………..

U prvom sam trenutku zaista zaboravila na svijeću. Ali, kad sam zastala na pragu ulaznih vrata i okrenula se, morala sam je vidjeti kroz rastvorena vrata između kuhinje i dnevnog boravka.

Nalet svježeg zraka iz otvorenog hodnika zacijelo je zaljuljao plamen. To sam morala primijetiti, zar ne? Mislim da i jesam primijetila, ali tada još nije bilo nikakve namjere. Naprosto sam gledala u taj gorući podignuti palac kao da gledam u isključeni plin, ili ugašenu žarulju, ili zatvorenu vodu. Kao da baš tako treba biti kad se napušta stan. Čak i to što sam se vratila dva koraka i strpala u torbu gaćice koje su se sušile na prozorskoj dasci, bilo je samo rezultat istog zbunjujućeg automatizma. Tek kad sam zalupila vrata za sobom i sjetila se da su mi ključevi od protuprovalne brave, koja se, naravno, ne da otvoriti izvana, ostali u stanu, znala sam da u taj stan više neću ući. Pala mi je doduše na um mogućnost da nazovem stanodavca i tražim rezervni ključ, ali samo kao previše komplicirana teorija, nešto gotovo neizvedivo u stvarnosti. Uostalom, svi su mi uređaji ostali unutra. Još sam nekoliko trenutaka stajala pred vratima, osluškujući, ni sama ne znajući što, a onda sam naprosto – krenula. Jesi li ikada napravila nešto zbilja nedopustivo, Hladna? Uništila vrijednu vintage lampu, ubila nekog, zapalila tuđi stan? Kažu da se u tim trenucima osoba osjeća živom kao nikada do tad. Istina, ali ne na način na koji možda zamišljaš. Ne onako kako se osjećaju oni koji su za dlaku izbjegli smrt: moćno kao da im je tijelo vraćeno da suverenije vladaju njime. Ne, ovdje nije postojala svijest o tijelu. Osjećala sam se, kako da kažem, kao životinja. Ne mislim pritom na neki oblik kajanja ili samoprijekornosti. Nisam se osjećala kao ljudsko biće koje misli: ja sam životinja. Ne, ja uistinu jesam bila životinja. Životinja u bijegu koju su iza svakog dvorišnog prozora vrebali svjedoci.