Zamislite… tajnu, decentraliziranu mrežu poznatu samo pod imenom Arhiv, sastavljenu od anonimnih stratega, analitičara i komunikacijskih inženjera. Oni ne upravljaju događajima izravno, nego oblikuju način na koji se događaji uopće mogu razumjeti.

Njihovo djelovanje ne pojavljuje se kao zapovijed, nego kao poremećaj: postupno raspadanje zajedničkog konsenzusa, umnažanje međusobno nespojivih istina, produbljivanje postojećih društvenih pukotina i tihi, kontrolirani kaos informacija. Arhiv ne osvaja teritorij; on preusmjerava pažnju, nagriza povjerenje i razgrađuje samu mogućnost zajedničkog osjećaja stvarnosti.

I sada zamislite da je misija tog klandestinog društva razoriti Hrvatsku.

Anonimni stratezi i analitičari ne bi imali razloga za zadovoljstvo: jer, Hrvatska već izgleda kao prostor u kojem Arhiv ne mora intervenirati — samo promatrati.

Podijeljena do točke u kojoj se i simbolički kalendari razilaze; do mjere u kojoj se isti praznici priznaju, osporavaju ili ignoriraju s jednakim intenzitetom; do mjere u kojoj pitanje prošlosti prestaje biti povijesno i postaje egzistencijalno, kao da se svaka generacija iznova mora izboriti za pravo da ima vlastitu verziju jučer.

A onda — tišina svakodnevice: gradovi u kojima se zastave pojavljuju kao događaj, a ne kao navika. Gradovi koji funkcioniraju bez zajedničkog znaka, bez ritualne kohezije, gdje se prisutnost simbola više bilježi nego što se podrazumijeva.

Gledam zgrade bez barjaka.

Hrvatska je točno tamo gdje njeni neprijatelji žele da bude.