Istina, dosada. S periferije se sve slabije širi miris mažurana i origana, ružmarina. Slabi pelud s zanjihanih akacija. Nakon bistrog i sunčanog dana, iza starih pročelja i u vežama Ilice nova je tama, pametna tama u tanjuru, u kruhu, u zgrčenim koštica. Noć je bez repa kometa da presiječe modernu tugu. I ljudi mirišu na losione i pregaženu limenku s ceste, na troma svjetla supermarketa. U polutami se opipavaju pohvalnice, diplome, zahvalnice pod kutijama tableta za spavanje, traži se opravdanje za promašen život. Pidžame pune nesanice lijepe se za tijelo kao školjke i zamračuju ga, kriju dok sišu. Upaljeno nateklo je grlo ambicije, a sterilnost kuhinje smiruje – nema crvića brašnjaka, nema zgažene šljive ni dlake dvorišnoga psa; tek malo tropskog zelenila i francuskoga vina u knjizi. Šteta što je zagorjela riža na dnu lonca zbog serije. U antiknom ormaru noću zavija krzno bundi i para se vojni kaput pun djedova ratnoga straha. Čuje se i težak pad majčine grubo odrezane plave kose, nakon što se prvi puta ljubila iza kuće. Unatoč kapima, suze nadiru od otrovnoga praška grada. Lice peče od nekih novih novih grafita bez stila, od oštrih olupina novih riječi.
U ovom pustinjskom gradu najžilavije su stare periferije. Jer u centru na prolaznike sijevaju kao uspaljeni bodeži svi ti ekrani, reklame, tiskare i metalni okus kave u Macdonaldsu. Gdje su snježne prtine i fijakeri? Utješno je gledati kako se staračka lica prirodno gule u starim gradskim krajolicima, s kremom izmaglice.
Navečer, bolesni ljudi s glavom ugnječenom između dva kućanska aparata, s očima između guzova sijamskih reklama za energetske napitke plaču. Kad se zatvore vrata ureda i potpisanih papira ostaju sjetni i lijeni s pljuvačkom traljavih nada na kosi. I u našoj Esplanadi, najljepšem hotelu na svijetu, turistima od dosade užitka padaju glave na stolnjak. Ipak, lijep hotel je i dalje zaklon od obaveza i biografije. Ljudi u pepeljugastim staklenim cipelama odlaze i dolaze. Puše cigare, plešu i pišu ljubavna pisma; istina ne tako vatreno kao bivši stranari drevnih hotela – Dylan Thomas, W.G. Sebald, Howard Hughes, Coco Chanel, Vladimir Nabokov, W. B. Yeats, James Joyce, Samuel Beckett, Tennese Williams, Janis Joplin. Više nisu ni Bristol, Hilton, Merdien, Sheraton, ma nijedan Ritz Carlton ukopani dovoljno duboko u šećernu kuglu svijeta. Blijede i tonu u ružičasti pakao sa svojim velikim portalima ispred kojih se žare crveni tepisi kao jezici, osuđeni sa svojim mesinganim pismenima i prostranim staklenim prilazima.
radio gornji grad 
