Osjećam i jasno vidim kako mi podvlačiš ruku pod leđa, obujmiš struk, izdižeš bokove. Gledaš me, oči su ti tamne i sjajne, nosnice ti se šire.

Iz oslobođenog mozga izlijeću slike, lijepe se po nakupljenom lišću, deblima, otapaju se u lokvama. Danas je padala kiša.

Čekaš me na zagrebačkom autobusnom kolodvoru, osamdeset prve, rekla bih. Pogledaj koliko je godina od tada odlučilo proći. Tvoja soba u studentskom domu. Rasprskavaš mi zrnevlje nara u ustima, s prstiju ti curi crveni sok, kaplje po mom trbuhu.

Dodiri pod stolom Disfrutara, horde komaraca pod pinijama, a onda zima i igranje rukama u automobilu – obilje toponima okrenutih moru, gustom i nedoglednom. Opet ljeto, nema te na poznatim točkama susreta. Neka je Slovenka ovdje. Posjetit ćemo je kasnije u Ljubljani. Samo se tebi obraća dok nas provodi kroz groteskno velik stan u centru grada. Tolmin, topla soba pod planinom. Čuješ li Soču kako ori ulicom? Smisli gdje ćemo. Smišljam. Provodimo sate obilazeći ilirske gradine; bilo bi sjajno pronaći kakav ulomak keramike. Seks u Ravnim Kotarima. Poljupci na parapetu. Zapovjednik vojnog broda uljudno nas moli da to radimo drugdje. Stefan Milenković u atriju samostana svetog Frane. Čudesno dijete. Držiš me za ruku. Tvoja je soba plišana pećina, sve više moja.

Kako te neprilično dodirivao carinik u Karachiju, crvenio si. Prije toga, na praškom aerodromu, inzistiraš da ti donesem Colu iz automata. Sjedim, pišem bilješke u moj dnevnik. Do mene je Robert Fulghum. Njegove ćemo priče čitati kasnije putem lokalnog radija ljudima zakopanim po podrumima. Pita me zašto sam te odabrala. Odabrana sam, kažem. To nije dobro. Nije, odgovaram. Pišeš? Pišem. I ja pišem. Sretno ti s njim. Hvala. Rado bih ostala s tobom. Smijeh.

Bjelašnica. Podno grijanje usisava vlagu s naših pancerica, a mi je iznova proizvodimo kao raspjevani čajnici. Ne znam kad je što bilo. I ne treba poštovati vremenski slijed u ovom loncu neprobavljive ljepote, baruta i masti.

Bangkok, Pat Pong, djevojka koja mi govori koliko sam lijepa. Stvarno sam lijepa, vidim sutra u golemom zrcalu na hongkonškom Kai Taku. Požar u hostelu. Vatrogasac mi obujmi struk i podigne me visoko iznad zaštitne vrpce. Prihvaća me drugi i nježno spušta na asfalt. Želim vatrogasca, bila bih mu žena, njegove su ruke golemi pernati jastuci, oči su mu mirna modra voda.

U kineskoj robnoj kući zatrpavaju nas nagradnim žetonima kojima iznova kupujemo, a za svaku kupnju dobivamo nove kako bismo opet kupovali i bili obdareni s još i još. Smijemo se kao luda djeca. Nakon potrošenog dana odlazimo punih džepova tih plastičnih stvarčica. Ovdje su, u mojoj radnoj sobi, u kutiji s natpisom putovanja – sitnice, zajedno s avionskim kartama Air Lankae i tvojom narančastom trzalicom. Veseli orkestar u podne izlazi iz fasadnih ploča trgovačkog centra, šezdeset sekundi mira.

Putovanje na jug – plantaže kaučukovca, djeca čistih bijelih stopala u rukama majki, riblji čips na odmorištu. Noć u vip autobusu, sigurno nas je netko čuo. Tom Yum na Phra Nangu u društvu obitelji tajlandskog Kineza rođenog u Australiji koji po prvi put posjećuje rodnu zemlju. Njegova ga supruga nježno gleda. Duhovi utopljenih kraljevni mijese naša tijela pod vodom Railaya. Govore mi nešto što ne razumijem. Hihotava žena na plaži mi plete milijun pletenica. Treking do Princezina jezera.

Znaš li da je na mjestu našeg bungalova sada jedno od luksuznijih odmarališta te nasmijane zemlje? Rayavadee Sha. Ograđeno je, ne može se prići. Pred vilama stoje uniformirani poslužitelji. Nakaradni bazeni pored onakvog mora. Bila sam opet, tragala za tragovima.

Povratak. Bangkok Post vrišti s naslovnice: War in Yugoslavia. Mora da je greška. Krvava zgoda – neumoljivi carinik kopa po mom korištenom rublju, ruske reprezentativke svjedoče i dižu graju. Nisam trudna. Slovenke iza nas šapuću: Res je, vojna je. Rasplićem pletenice.

Beogradski aerodrom, posljednji let za Zagreb. Teško se krećemo kroz gusti zrak. Zvukovi su ugušeni kao da je upravo pao snijeg. Neprimjereno preplanuli u tramvaju smo prepunom sivih lica nadomak Maršalke. Počeo je rat.

Sjedimo na mom prozoru, klatimo nogama. Ljeto je, prazna riva, zamračenje. Dodiruješ mi vrat. Čizme udaraju ulicu. Rafal upozorava da moramo unutra, u krevet, u nas. Zidovi su oblijepljeni crnilom parafina. Kažeš mi da me voliš. U međuvremenu gradimo bedeme topline. Ratujemo zajedno, na istoj smo strani. Nema ljudi, svi su negdje. Ležimo pod tvojim krevetom. Padaju granate. Što sam ja tebi?

Strepim. Nikada ne znam hoćeš li otići, naljutiti se. Podviknuti. Udarac u pleksus negdje na sjeveru Hrvatske, prijetnja napuštanjem na Dalekom Istoku, odlasci bez jasnog razloga. Pasivno-agresivni igrokazi. Šamar nasred tvoje kuhinje. Ne uzvraćaš. Osjećam se prljavo i poraženo.

Bojimo ti kosu. Zašto to radimo? S tvojom je bojom sve u redu. Smiješno je kako se sad crveni na svjetlu, a na kornatskom suncu moje sedefaste naušnice svjetlucaju kao zvijezde. Ti si mi ih kupio, i Lou-Lou. Ne podnosim taj miris. Dolaziš mi noću, mirišeš na Lady Fawn. Ljutiš se što se ljutim. Moje je tijelo nepomično. Bjesniš nad nepomičnošću. Zamisli, libido kapitulira pred tvojim bezobrazlukom. Prvi put dotad.

Budimpešta. Promatramo prostitutke na širokom šetalištu. Jedemo u McDonaldsu. Hotel Kempinski razgledavamo kao gotičku katedralu. Budim i Pešta spektakularno se ljube svjetlima. Noćimo u majušnoj boho sobi prepunoj drečavih jastuka i svjetiljki koje pastelno prožimaju zrak. Još ne znam da sam trudna.

Split. Bolnica. Anestezija ne djeluje. Sestra viče na mene da sam kurva, da me neće držati za ruku. Bijela sam na hodniku u kojem čekaš. Ti koji nisi spreman biti roditelj imaš dvadeset devet godina. Ostavljaš me u stanu bez grijanja i hrane. Odmah ću doći, kažeš. Rat je, hladno je, iz mene ispadaju komadi posteljice, krv je posvuda. Ne mogu upaliti peć. Budim se na hodniku, drhtim. Do kreveta još dvaput gubim svijest. Ne znam koliko traju te dionice. Umrijet ću.

Dolaziš sutra poslijepodne. Mrtav si. Šutim. Netko me mora prevesti do Zagreba. Voziš, ali mrtav si. Danas poslom odlaziš u Berlin na dva tjedna. Ležim u svom toplom krevetu. Vani je hladno. Ljubiš me i vraćaš se tjedan ranije. Opet me ljubiš. Mrtav si, ali nisam spremna u ovom te stanju pustiti. Netko mi mora donijeti lijekove, skuhati čaj. Sakupljam snagu, gradim odstupnicu. Još se jednom opraštam uvjerena da je posljednji put. Kažeš: Vratio sam se ranije jer je tražila od mene da biram. Izabrao sam tebe. O, kad bi samo znao kako si mrtav. Ništa ne znaš o meni. Kad bi znao koliko si mrtav, umro bi. Tri noći spavaš na podu pored mog kreveta. Zvat ću policiju.

Čuvaš u ladici otrgnutu fotografiju neke žene koja mi nalikuje. Dolaziš, tražiš me. Dovodiš svoje dijete. Njegova majka nije tvoja žena. Ti nemaš ženu niti ćeš je ikada imati ma koliko ih posjedovao. Sjedimo na klupi na Ribnjaku, hranim ga voćem. Izgledamo kao obitelj. Kasnije, na izletu Istrom, svaku ga večer zoveš, pričaš mu pred san. Gledam te u Grožnjanu na kamenom obodu grada, slušam što govoriš. Nježan si. Iznova sam ovdje, čekam ispriku. Mislim da smo likovi, a ne ljudi. Utvaram da u onoj ruci oko struka ima nešto više od strasti. Naša se tijela vole, tvoja nutrina nema ništa s tim. Nikada nigdje nada nije bila tako tvrdokorna.

Šalješ mi paket – maslinovo ulje, žižule, pismo. Izgubila sam to pismo ili ga bacila, ne sjećam se. Bilo je neke nespretne ljubavi u tim riječima, sjećam se. Kasnije, ili prije, urlaš što sam usred ljeta za ručak pripremila meso. Plačem. Čekam ispriku. Tko sam ja? Rekla sam ti da nisam mogla upaliti peć, da su iz mene ispadali komadi posteljice, da sam krvarila, ležala na hladnom hodniku, da te nije bilo dvadeset četiri sata, da znam da si bio s njom, da sam sate provela bez svijesti. Nisi rekao ništa. Vičeš na mene jer sam pripremila meso umjesto da klekneš, obgrliš mi noge i zamoliš me da ti oprostim.

Dolaziš iznova, pišeš. Pristojna sam, oprezna, ne objašnjavam mnogo. Ako se ne vidimo sad, sljedeći ćemo se put vidjeti na ploči s osmrtnicama. Želim da znaš da imaš nekoga na koga se možeš osloniti. Na tebe se osloniti. Položi tijelo na taj oltar, s tebe će točiti zlato. Bit ćeš rog obilja, darivat ću te suncem, hraniti te mȁnom. Uđi mi u glavu, pogledaj slike. Ispričaj se. Ne znaš tko sam. Ne zanima te. Stariš. Znam da sam ona koja bi te mogla oporaviti, samo ja. Ovo treba dovršiti sada.

Stalno te nosim sa sobom jer tijelo pamti.

Kupujem dlijeto i mali čekić. Stajem pred ogledalo. Odabirem dio između desnog uha i tjemena. Kuckam. Bušim rupice jednu do druge sve dok se koštani poklopac ne odvoji. Trepanacija. Lako je. Trebala sam to i ranije.

Izlazim na ulicu. Iz oslobođenih brazdi izlijeću slike, lijepe se po nakupljenom lišću, deblima, otapaju se u lokvama. Danas je padala kiša. Bistar je zrak.