“Osobnost” je inače vrlo zanimljiva riječ. Hrv. jezični portal (HJP) definira je kao “ukupnost odlika koje čine izuzetnost i neponovljivost osobe, karakteristični način na koji osoba razmišlja, osjeća i ponaša se i koji čini vlastiti stil života.” Sličnu definiciju daje i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a kao istoznačnica “dopušteni naziv”(!) je “ličnost”. I eto nas opet kod nesretne riječi “lice”, koja u nevinom obliku znači “prednja strana glave čovjeka od čela do brade”, a u poganom obliku “srp. osoba, v. vojno lice, pov. u SFRJ, profesionalni vojnik” (HJP). Zato smo npr. pod hitno izbacili “ličnu kartu” i uveli “osobnu iskaznicu”, premda je na njoj nečije lice, lik, s-lika, a ne opis karaktera, ponašanja, načina života i sklonosti japanskoj poeziji.

Zanimljivo je da riječi “osobnost” nema u Skokovom Etimologijskom rječniku, ni kod Belostenca, ni kod Vrančića, ni u našem najvećem jezičnom blagu, u JAZU-ovom Rječniku (koji je inače domoljupko gurnut u zapećak premda su ga radili “velikani hrvatske filologije”, obrađuje “najstariji leksički sloj” hrvatskog jezika te je “temelj moderne hrvatske leksikografije”, ali, zavraga, na sva 23 debela toma piše: “Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika / Na svijet izdaje Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti”, pa ne pomaže čak ni što je napravljen “u Nadbiskupskoj štampariji”, jer nije “tiskara”). U JAZU-ovom Rječniku, međutim, uz “osoba” (“persona, individuum, ono što je odjelito; sopstvo”) stoji opaska: “Budući da prije XIX vijeka nema osim rječnika sigurnih potvrda u književnosti, biće da su pisci XIX vijeka uzeli riječ osoba iz ruskog ili iz češkog jezika; iz narodnoga jezika nijesu je mogli uzeti, jer je u njemu nema”. A uz riječ “lice” stoji da je praslavenska, od korijena “lik”, sa značenjem: “što se od čega vidi (spoljašni oblik)”.

Iz toga se može zaključiti da riječi “osobnost” nema u našim starijim rječnicima jer je nju popularizirala psihologija, koja se kao zasebna znanost etablirala u 19., a u nas početkom 20. stoljeća. Također, da “osoba”/”osobnost” i “lice”/”ličnost” nisu samo “istočna i zapadna varijanta”, a nisu ni “istoznačnice”, nego sinonimi koji nemaju posve isto značenje, tj. sadržaj, jer se riječ “osoba” i njene izvedenice odnose na ono unutarnje – psihičko, emocionalno, intimno, a riječ “lice” i njene izvedenice više na ono vanjsko, pojavno, javno. U tom kontekstu “ličnost” ima i značenje: “poznata osoba, značajna po svojem društvenom statusu, svojoj djelatnosti” (HJP), tj. kako se očituje u javnosti, u kulturnom, političkom životu, šoubiznisu i – medijima, pa to onda bude “televizijska ličnost”.

Blentavi televizijski prevodi ponekad su zabavni, ali uglavnom su, zbog svoje nestručnost i aljkavosti, iritirajući. Iritirajuće je i kad mi za čitanje neke prevedene knjige treba rječnik – više nego kad čitam na stranom jeziku – da bih dokučila značenje riječi izvučenih iz naftalina. Istina, prevođenje knjiženog djela težak je posao. Prevoditelj/ica mora biti “doma” u oba jezika i oba socio-kulturna tla, i uz to mora znati kako autor diše, razmišlja, piše, da bi se njegovo kazivanje što vjernije prevelo (jer prevod je uvijek donekle izmjena, interpretacija). Međutim, ima književnih prevoda koji se toliko trude biti savršeno, uglancano ogledalo jezičnih normi i naputaka da uštogljenim i/li zastarjelim riječima i stilom zatuku životnost jezika, a pritom i izričaj i stil autora. Kad npr. prevod vrvi imperfektima – i to još u pučkom izdanju: “znadijahu”, “rastijaše”, “napajaše se” (ljudi) i sl., i isključivo “materinjim” izrazima (ništa “lijepo”, sve “krasotno”, ništa “veliko”, sve “golemo”, čak i “pregolemije”, nema “pjesmu pjevati”, nego “poj pojati”), pa time dosadno razvuku inače koncizan i dinamičan stil autora a njega pretvore u epskog naratora kojemu još samo fale gajde, onda je takav prevod debelo problematičan.

Ipak, najviše me iritira kad napišem “prevod”, pa mi Word-ov kontrolor jezika to zacrveni a Google tražilica me uputi na srpske web stranice, jer u našem jeziku ta riječ “nije dozvoljena”; dozvoljeno je samo “prijevod”. Isto važi i za: prijelaz, prijenos, prijevara, prijepis, prijekor itd. Nametnute kroz standardizaciju jezika, te su riječi ušle u upotrebu (i ja ih koristim, ali ovdje namjerno i zadovoljno pišem onako kako mislim), iako su to jezični pobačaji u kojima se brka prefiks “prije-“, koji izriče da se nešto u vremenu događa ranije, s prefiksom “pre-“, koji označava kretanje iz jednog mjesta u drugo, kroz što, preko čega.

U ovakvim riječima kao kriterij uzimaju se refleksi jat-a, prema dužini sloga, u “ije” i “je”. Međutim, potpuno se zanemaruje drugi kriteriji – značenje riječi. A ovdje se ne kazuje da nešto u vremenu prethodi nečemu, nego da se odvija u nekom smjeru, na način kretanja iz jednog mjesta u drugo, ili pretvaranja iz jednog stanja/obličja u drugo. Dakle: kad se prelazi (laziti – ići; laz – put), ne ide se prije, nego preko, s jedne strane na drugu; prenos se zbiva nošenjem nečega iz jednog mjesta/stanja u drugo, a ne prije toga; prevod ne nastaje prije nego što se nešto pisano/rečeno “premjesti” iz jednog jezika u drugi, ni prepis prije nego što se zapis iz jednog mjesta/obličja upiše u drugo; ne vara se prije, nego pretvaranjem istine u laž; i zasigurno se ne kori prije nečega pogrešno rečenog ili učinjenog. Ovo su samo neki od primjera nakaradne ijekavice koja se naturuje ne mareći za smisao i značenje riječi – jedino zbog ekavico-fobije.

Posljednjih 30-ak godina “skrb za jezik” najviše se fokusira na gorljivo pre-od-ijevanje riječi u podobne i izbacivanje svega “ne-hrvatskoga”, odnosno “čistoću jezika” (kao potvrdu iluzije naše neovisnosti i suverenosti), po omiljenici: “svoje ne damo, tuđe nećemo”. Dakle, hoćemo riječi koje su od davnina “samo naše”; nećemo riječi koje su nam razni osvajači kroz povijest nametali (zajedno sa svojom kulturom, znanjima i umijećima, ali to se ne spominje; sve je to – utvrde, akvadukti, trgovi, palače, kazališta itd. – “naša” baština, tu nema “tuđica”).

Ali, ‘ajmo malo u stoljeće sedmo, kad je naš narod došao amo – a tu nije bila pustinja, bez igdje ikoga, zar ne? Dakle, novopridošla, prva ekipa našeg naroda “uspješno se suprotstavila Avarima i naselila područja današnje države Hrvatske. Nametnuvši starosjediocima svoj jezik, postupno su se stopili s različitim etničkim i kulturnim skupinama koje su zatekli.” Nevjerojatno! I mi smo nekima zatrli njihov i nametnuli svoj jezik, pa se (svojevoljno) “stopili”. Istina, to i nije tako neobično zato što oni koji osvajaju – mačem, topovima, financijskim investicijama, tehnologijom – uvijek nekako nameću i svoj jezik. Neobično je jedino što “zaboravljamo” da smo se i mi tako ponašali, kao i da se “stapanjem” različitih kultura i jezika život naroda obogaćuje i raste. Jer ni život ni jezik nisu isključivi – kao oni koji brinu samo za održanje svoje političke moći.

A sad ‘ajmo pobliže promotriti što sve sobom nosi “čišćenje”, izbacivanje iz jezika što je moguće više “tudjica” (ne moš baš sve potamaniti, za neke, bar zasad, nemamo iz prapovijesti iskopanih ili domoljubnom maštom novo-kovanih “svojih” riječi). Maničnim uklanjanjem tih riječi koje su kroz povijest ušle u život naroda, udomaćile se u jeziku i ovako ili onako srasle s njime u specifičnu jezičnu cjelinu, zapravo se uklanja, briše, oduzima povijest jezika, i ujedno povijest naroda! Jer u jeziku se kazuje život naroda, iz njega se mogu očitati i prošlost i sadašnjost (pa i budućnost) naroda. Utoliko su prigodno domoljubni političari i njihovi pasent jezikoslovci – koji nasilno “čiste” naš jezika od utjecaja drugih jezika – kradljivci povijesnog života jezika.

S druge strane, opsesivno uguravanje starih riječi u svakodnevni govor, bez promišljanja što nam one danas kazuju (mnoge kazuju, ako ih se umije i želi promišljati, a mnoge današnjem čovjeku više ne kazuju, ne znače ništa), jedino s nakanom razlikovanja “naših” od “njihovih” i p(r)opisivanja ideološki podobnog i poželjnog, “usput” gura jezik na slijepi kolosijek prošlosti – umjesto njegove iskonske putanje: kazivanje, otkrivanje, iznošenje na svjetlo dana sadašnjosti (s implikacijama budućnosti). I onda “domoljubni” moderatori i diktatori jezika nisu samo konzervativni, ni samo reakcionarni, nego oni koji zamračuju, skreću i izdaju stvarne, životne vrijednosti i interese naroda i mile im domovine.

I kao kruna svega: jedan naš ministar zadužen za jezik, papagajski ponavljajući zamisli Vladinih korjenitih jezikoslovaca, reče da se “Vlada skrbi o zaštiti i osiguravanju slobode uporabe hrvatskog jezika” (od koga se štiti, tko to ugrožava slobodu jezika?), te da se novim zakonom o jeziku “ne ograničava sloboda književno-umjetničkoga izražavanja, ne regulira privatna komunikacija”. Ozbiljno?! A zašto je to uopće potrebno napominjati? Pa to ni drugu Visarionoviču (a on je perjanica totalitarizma) ne bi palo na pamet. Kao ni briljantna ideja da se umjesto izravnim kaznama jezični grešnici, huligani i kriminalci kažnjavaju preko Zakona o zaštiti potrošača ili Zakona o audiovizualnim djelatnostima. Savršen materijal za satirično štivo. Ili umobolnicu.

I sad će ti i takvi uvoditi nove, još “skrbnije” norme u jezik. Eh, kada bi jezik imao “osobnost”, onda bi to pozdravio s: Ave natio, moritura te salutat!