Ne biste vjerovali, kao što ni sama sebi ne vjerujem, što u ljudskom životu znači razmak od pet godina. Doslovce s nelagodom i srhom straha listam svoje dnevničke bilješke. Bojim se naići na ono nešto duševno, razgaljujuće, optimistično, suncokradno, pohranjeno među stranicama. Okidači: stihovi, fotografije, poruke u šiframa, zadaju mi fizičku bol: nož pod rebra, konopac pod vratom. Ponekad mislim da mi zaista treba pomoć. Bježim u prirodu, u vrt, u huk brzine, gdje treba mnogo koncentracije, pa ne možeš misliti na svoja iskliznuća iz tračnica i pad u memorijske procjepe.
Mjerimo li po rastancima, gubitcima, gubljenju iluzija, melankolijama i blokadama, proteklih pet godina mogu se shvatiti samo kao “doba nemilosti”. Ne želim više ići na godišnjice mature, neću se odazivati na ekološke ni političke skupove, jedva se prisilim posjetiti mjesta gdje mi je mladost prošla i nikako ne mogu prihvatiti da bih među istim zidovima skončala, gdje me više ništa ne veže. Ja imam mnogo nasmijanih fotografija, no sve ono “između” pamtim kao smrknutost, naborano čelo, pogrbljena leđa, prste koji trepere. Podržalo me zdravlje, no upoznala sam poneke liječnike, psihologe, ljude za “svaku sigurnost” čije adrese čuvam na vrhu popisa. Hvatam se za glavu pri pomisli na servisere, bankare, promet i poštanske šaltere. Preciznije: očajavam, što se moje postojanje veže po njihovim koordinatama. Ne mogu ja to više, nije to više za mene.
Toliko toga mi je postalo psihološki u zoni sivila, strašno daleko. Hvatam se za Zweiga i njegov JUČERAŠNJI SVIJET: ” I postoji nešto u meni što se na neki tajnovit način, usprkos svim spoznajama i razočaranju ne može potpuno odvojiti od tog privida. Ono što čovjek upije u sebe iz duha vremena ostaje nezbrisivo. I unatoč svemu što mi danomice ulazi u uši , što sam sam ili sa sudruzima po sudbini doživio, unatoč svim poniženjima i iskušenjima ne mogu se posve odreći svoje mladenačke vjere, da će svijet ipak jednom ponovo poći naprijed”. Premda osjećam golemi respekt prema Zweigu, ovdje izražavam skepsu. Hodam unatražno, tugujem i zbog onoga, što će se tek dogoditi. Nedostaje mi Luca, Marita, Ljubica, Daša, Lile, Mihela, Renata, Milada, čije kretanje iza tamnih vrata više ne mogu pratiti.
U pjesmama koje je pisala Prevažna Osoba, i koje znam naizust, tražim porozna mjesta i skrivene poruke, koje više ne odjekuju. Sve je to bilo davno, sve je to bilo slučajno. Netko je bacio koplje pod zidinama Troje, da bi mene probolo na koncu jednog malaksalog stoljeća. Što je to “pet godina”, što je, zapravo? Znam. Vrijeme za koliko me zaboravili, da sutra iščilim i nestanem. Stoga više ne koristim oholu rečenicu: U 80-toj radit ću to i to. Umjesto toga kažem:”Budem li ovdje još pet godina, možda uspijem zaokružiti jednu misao / posao/ zadaću”.
Ne bih zaključivala zove li se to poniznost, oprez, zort ili nekako drugačije. Skuhala sam kavu, slušam Bacha. To me također veže za jedan prije pet godina pritegnut čvor, koji nije izdržao. Sutra idem na put, u lijepo i veselo društvo. Prijateljica J. danas mi je na ulici napravila drag portret. Na njemu je nešto novo, detalj koji nitko možda neće zapaziti. Zaključak: postoje trenuci, uronimo u njih, ulovimo ih! Sve ostalo je iluzija da ne živimo poluživot i da ne trošimo zadnje kredite, ne znajući što je u talonu ostalo.
A možda ipak, ipak….
F. G.
Fotografija : Jadranka Matić