»POKOJ VJEČNI DARUJ IM, GOSPODINE«1

Kratka pastoralna pjesma u prozi u ekspresionističkoj maniri, à la Georg Trakl

»Past će sve maske međ’ četiri crnolakirane daske gdje kraljevi i hulje u crno bulje.«
Miroslav Krleža, 1918.

»Kiša pljuštila, vjetar hujao da je strahota.«
August Šenoa

»Ohrabrite se sad, bez tuge i bojazni. Možda ćemo se rado sjećati svega.«
Vergilije

»U alejama neometanoga samovanja šapuće lišće.«
Robert Walser

»Sretan svijet je svijet bez spomenika.« 
Bogdan Bogdanović

»Ali kapela je prazna, ni krova više nema…«
Jiří Šotola

»Kao note za orgulje zimskih oluja,
bijes ljudski nadovezuje se u tami,
Grimizni val bitke, gola
šuma zvijezdi.
Sprženih obrva, srebrnih ruku,
Noć priziva umiruće vojnike.
U sjeni jesenskog pepela
Uzdišu duhovi onih palih.
Trnovita divljina zaokružuje grad.
Sa okrvavljenih kućnih pragova

mjesec
progoni prestravljene žene.
Divlji vukovi prodiru kroz gradska
vrata.«
Georg Trakl



STARO GRADSKO GROBLJE, na brijegu. Kišni je i jesenski sumrak…
Dunavska magla – koja bijaše gusta kao kakav zagušljivi bijeli dim sa garišta srednjovjekovnih europskih inkvizicijskih lomača – podigla se od sivoga Dunava i prekrila, nalik golemom bijelom pokrovu, gotovo sve nekropole, to jest cijeli ovaj mali osamljeni i magleno-sivi »gradić mrtvih«, čiji su prvi »temelji« udareni još s početkom davnoga XVIII. stoljeća… 
Dvije-tri nakrivljene stare, korozivne, brončane petrolejske svjetiljke obmotane čitavo stoljeće starom penjačicom, lijepim bršljanom – pokraj uske i kamenite staze i špalira polusasušenih crnih borova, jela i smreka – još uvijek ne gore…
U takvoj mukloj polutami jednoga sumračja, kada još nije pala siva dunavska noć, pokraj petrolejskih svjetiljki izdiže se i golemo, krasno, velebno i monumentalno raspelo: – veliki kršćanski križ od bronce sa srebrenim kipom našega raspetoga Spasitelja i Gospodina Boga Isusa Krista – koji gleda na cijelo groblje, na sve humke i nekropole, pogledom – koji nimalo ne nalikuje dešperantnoj noti ovoga turobnoga mjesta za pokope – i koji poručuje samo jedno (svima njima koji tu, dolje, pod teškom crnom zemljom počivaju i koji snom bez sna još uvijek duboko snuju, čekajući u miru i pokoju Drugi Kristov dolazak i svoje potonje obećano Uskrsnuće):
Znajte da je ljeto blizu… znajte da je Božije kraljevstvo blizu.2
Sitna i studena kasnojesenska kišica polako i neumoljivo dobuje po drvenom i natrulom krovištu starodobne, male grobne kapelice i po mramornim pločama, grobnim bistama, zatravljenim humkama, nadgrobnim križevima, kenotafima, stoljetnim mauzolejima i ostalim nekropolama – perući i polako tjerajući s njih suho jesenje i otpalo lišće te i drugu blatnu nečistotu…
Osim bučnoga lepeta neizbrojivih crnih krila što se čuju iz gustih jata gavranova, gore – među sivim i gustim oblacima, i ponekoga glasnijega mijauka neke zalutale i izgladnjele mačke, dolje – među svim tim stoljećima starim bezbrojnim grobnicama, mauzolejima, kriptama i dugim špalirima kolumbarija – čini se da ništa više ne može narušiti ovu hladnu i studenu, jesensku grobnu tišinu…
Tihuje, dakle, ustrajno i mirno ovaj omanji osamljeni dijelić našega »zemaljskoga laboratoriuma« što se, po Bogu, naziva takozvanim »ljudskim životom na ovome svijetu«…

* * *

»Konačna i rezolutna odluka da se naši posmrtni ostaci spale vatrenim to jest paklenim ognjem i polože u urne i u ove ovdje ‘mišje rupe’, dakle – u ove, ovdje pred nama, malene takozvane ‘kolumbarije’ i ‘rozarije’, zapravo je posljednji glas, posljednji krik, zadnji neopozivi stav i konačna odluka neprihvaćanja pravednoga i dobroga Gospodina Boga Stvoritelja… jer, dati post mortem3 vlastitu suglasnost za spaljivanjem vlastitoga mrtvoga tijelesa, zatim samljeti ljudske kosti, bez ukopa, i sve to strpati u jednu običnu i omanju zdjelu za cvijeće ili ribarsku teglu za gliste sa korozivnim i dotrajalim poklopcem, to je doista strašno, užasno… živi čovjek sa živom dušom za života svojega zemaljskoga bijaše čitav i u jednome cijelome, nedjeljivome komadu, a onda ga nakon smrti nedostojno sabiti – u vidu praška za pranje rublja, praška za pekarsko tijesto ili pak poput običnoga obalnoga morskoga pijeska (po kome hirovita dječurlija za vrijeme ljetovanja urinira) – u malenu ‘kiblu’, staklenu teglu ili pak u kakvu posudu od bronce ili porculana (u kojoj bi i ukiseljeni krastavci iz jesenske turšije, također, mogli plivati i trunuti)… nedvojbena odluka, dakle, da se uništi vlastito svijeto tijelo prije no što je On to prirodom stvari nazočio, dapače – prirodnim procesom raspadanja i tihoga nestajanja u majci zemlji… tako reći posthumus4 po drugi put i ponovno izvršenje ‘(samo)ubojstva’ vlastitoga tijela – takvo što i nije ništa drugo negoli samo jedno : posljednji iskazani, konačni, decidirani i rezolutni prijezir prema Jedinome Gospodinu Bogu Stvoritelju našemu… – ili možda ipak i unatoč svemu, ipak… – duboko gađenje i bijeg ‘u neznano’ pred neumitnom i strahotnom spoznajom one neodgodive zbilje u kojoj će: poslije našega sprovoda na groblju naše lijepe uši, oči, ruke, noge, nos i sve ostalo po svome pokopnome jelovniku obilato i banketski proždrijeti debeli bijeli crvi na svome crnom gozbenom piru dva i pol metra pod gustim i teškim zemljanim mrakom…« – došapnuo mi je na uho tiho i gotovo nečujno, posve hitro mi deklamirajući, a ipak dramatski-uzrujano i doista jezovito, skoro pa urotnički, jedan postariji i suhonjavi gospodin sijedo-riđih brkova s crnim florom na svome lijevom reveru od sivkastoga šinjela, dok je zakratko (kao kakva nečujna uhoda) stajao iza mojih leđa – a onda je – kad je svršio svoj blitz-monolog u moje okamenjeno uho – raširio svoj golemi crni kišobran preko naših glava i (dok sam se ja istodobno okrenuo iza leđa da bolje pogledam i osmotrim – tko bi to mogao biti? ) izgubio se u sutonskoj, studenoj i gustoj grobljanskoj magli… ne ostavivši za sobom, doista – poput kakvoga nevidljivoga duha ili nadnaravne utvare – niti trag svojih vlastitih stopa, odnosno osobnih cipela, iza mene, u grobljanskoj zemljanoj, studenoj i polusmrznutoj kaljuži po kojoj je nečujno otpuhao nekuda i potpuno nestao – nalik izdisajnoj pari iz ljudskih toplih i pregrijanih usta na svježem i hladnom zimskom zraku…
(A krajnji dojam poslije ove, bez dvojbe, kratke i jezovite scene bijaše, odista, istovjetan onome osjećaju koji ljudski um obuzima poslije dužega gledanja u slavno ulje na platnu »Noćna mora« Johanna Heinricha Füsslia iz davne 1781., dakako!)

PROMEMORIJA

Koji tren docnije, ovdje – također na groblju, ali negdje iz daljine – kao da su se začule tihe, isprekidane i prigušene melodije one Verdijeve slavne opere – »Nabucco«, dakako: »Zbor Hebrejaca« (umjesto pogrebnoga Wagnera, Mozarta, Bacha, Schuberta ili pak Chopina, čije su se note desetljećima, a dapače i stoljećima, širom Srednje Europe uobičajile za ovakve pogrebne prilike)…
I jesu, doista, bez dvojbe, čule su se ove znane velelepne note…
Nekoliko desetaka stopa dalje od mjesta na kome sam stajao kafkijanski ukopan, kao kakav umjetnički kip od bronce ili mramora (usred male aleje poredane u polukružnoj kompoziciji od divljih kestena, akacija, breza, magnolija, šimšira, javora, jasena, vitkih čempresa i ostaloga raznoga cvijeća te zimzelenih grmova, četinara i drugih nasada) – i sve to pod jakim dojmom promatrao – dala se okom uočiti tiha, piccola i, odista, prijemčiva i zadivljujuće melankolična pogrebna, žalobna povorka kako mili uskom stazom posutom sitnim, bijelim kamenčićima: vidjelo se svega desetak uzoritih crnih šešira sa tihom glazbenom pratnjom. Neki je dostojanstvenik očito bio pokapan tih tugaljivih trenutaka na ovome starome i za oko krasnome groblju u arhitektonskoj maniri klasicističkoga perivoja…
Milio je, nadasve, grobljem tihi i omanji žalobni sprovod sa posmrtnim orkestrom.
I padala je sitna, svježa kišica…
A jesenski je vjetar lagano i studeno puhao – i također, svirao svojim oštrim fijukom (među svim tim granitnim i mramornim secesijskim, baroknim i klasicističkim umjetničkim spomenicima, grobnicama i neorenesansnim mauzolejskim arkadama, i zidinama koje su groblje okruživali) neku svoju osobnu pozadinsku ariju…
No, iz smjera skromnoga sprovoda koji se grobljem upravo kretao tih trenutaka dopirao je tiho (iz »žičanih grla« nekoliko gospodstveno-tugaljivih violina i par violončela) i tekao, nadalje, pomalo dešperantno i iznimno umirujuće – onaj znani velebni i glasoviti Verdijev »Zbor Židova«:

Pođi, misli, na krilima zlatnim, poleti u domaju mi milu.
Pođi tamo u drage planine, tamo čežnje nam rodni je kraj.
Pozdravljam poznate jordanske žale, ponosne tornjeve sionske gore.
Premila, o Domovino moja, čežnjo srca moga, ti si jedina.
Harfe zlatne ne čuju se zvuci, žica tvojih ne čuje se glas,
samo spomen… na sretna vremena tješi našu preveliku bol.
Nek zazvuče nam tvoji sad zvuci nove pjesme za sretnu budućnost.
Pođi, čežnjo, na krilima zlatnim, pođi u dragi naš zavičaj.

Cijeli prizor, odista, bijaše kao u teatru – kao za kakvom dojmljivom i krasnom operskom izvedbom – na otvorenom… pod otkrivenim nebesima…

* * *

Toga časa na djelu, dakle, zasigurno bijaše »drugi« i posljednji čin (nakon »prvoga« – u kome protagonist bijaše onaj naprasno nestali postariji i suhonjavi misteriozni »mrzitelj« columbariuma5 i krematorija, jezovitoga glasa, sa tananim riđim brkovima i u sivome šinjelu) ove kratke prozne dvočinske »tragedije na groblju«… – koju bi zasigurno i Sofoklo, da još uvijek hodi ovim palim i grešnim svijetom, bez dvojbe, s pozornošću odšutio i odgledao od početne do završne točke, dapače – do samoga konca, to jest do »spuštanja kazališnoga zastora« (odnosno »pogrebnoga zastora« – ovdje – u obliku kakve silovitije kišurine s tamnih jesenskih nebesa ili kakove strahotne oluje – s munjama i gromovima na rasparanome nebu – koja bi mogla silovito udariti svakoga časa i sve žive duše toga trena zatekle pod otvorenim nebeskim svodom: smjesta razjuriti s groblja…).

-----
 1.) Posrijedi su riječi naslova petoga poglavlja V. Knjige Krležinih »Zastava« – a za ovu priliku »pozajmljene su« kao »najpogodnije«
2. ) »Evanđelje po Luki«, 21: 30–31
3. ) lat., poslije smrti
4..) lat., posthumno, posmrtna zbilja
5.)  lat., kolumbarij

[Aleksa Đukanović, »Izabrane novele«, svezak II.,
Shura Publikacije, Opatija, 2025.]


(2023.)