DRUŠTVENE LAŽI (objavljenog u Europskom glasniku br. 30, urednika akademika Dražena Katunarića) uz recenzije kazališnog redatelja Ivice Buljana i književnog povjesničara i pjesnika dr. sc. Zvonka Kovača

Tekst Zorice Radaković “Thompson je trickster na polju društvene laži” je osvrt na masovni spektakl i beskompromisni rez u tkivo suvremene hrvatske društvene i kulturne zbilje koji zahtijeva čitanje kroz prizmu najhrabrije domaće intelektualne tradicije.

Koristeći naizgled nespojive elemente, od jungovske psihologije i psihodelije do strukturalističke analize i političke sociologije, autorica demontira fenomen Thompson iz pozicije koja komunicira s krležijanskim imperativom borbe protiv malograđanskog licemjerja. Njezino seciranje „finog” malograđanskog nacionalizma i plošne inteligencije političkih elita koje stihove čitaju kao upute za mikser, izravan je nastavak Krležina obračuna s „hrvatskom krčmom”.

Tamo gdje je Krleža vidio maglu i tminu, Radaković prepoznaje geometriju optičkih iluzija i trodimenzionalnu stvarnost zarobljenu u strahu i borbi za materijalni opstanak, svjesna da cijena njezina odbijanja da prepakira um kako bi se uklopila u mainstream znači zatvorena vrata institucija. Istovremeno, njezina pozicija priziva antropološke i kulturološke eseje Dubravke Ugrešić koja prepoznaje nacionalizam kao vrhunski pop-kulturni kič i konfekciju koja se prodaje u robnim kućama. Thompson u njezinoj vizuri prestaje biti lokalni ideološki narativ i postaje globalni simulakrum, prazna označiteljica u koju jamajkanski rastafarijanac učitava vibru Boba Marleyja. Tamo gdje bi salonska ljevica okrenula glavu sa zgražanjem, Radaković ulazi u epicentar mita kako bi ga dekonstruirala, bilježeći trenutak u kojem nacionalna zastava postaje običan paravan za obavljanje nužde uz ogradu.

Ključna snaga ove analize leži u hrabrosti da se Thompsonu odrekne uloga svjesnog demona, a dodijeli mu se uloga trickstera. Zalijevan zabranama, Thompson je tiho prerastao u mitsku figuru i pojam subverzije, dok su plitke poruke zgražanja establišmenta samo hranile taj fenomen, ignorirajući da je on braniteljskoj populaciji, prepuštenoj sumornim statistikama suicida, pružao privid smisla i neku vrstu psihoterapije.

Zorica Radaković ostaje jedna od rijetkih autorica sposobnih za autentičnu vivisekciju stvarnosti. Njezin esej pokazuje da spektakl na hipodromu nije uzrok, nego simptom, trik koji je društvo izvelo samo nad sobom, a autorica ga je, prokazala i ostavila nas da se sami suočimo s vlastitim odrazom u ogledalu.

Ivica Buljan, kazališni redatelj

Premda zgranuti masovnim „okupljanjem naroda“ povodom koncerta Marka Perkovića Thompsona, javno podržanim od strane vladajuće garniture, mnogi se dežurni kolumnisti i novinari nisu dobro snašli u praćenju, prikazivanju i vrednovanju toga događaja, ako ga nisu i prešutno odobravali. Jedan od rijetkih, ozbiljnijih, kreativnih autorskih glasova, nastao spontano i ažurno, esejistički je tekst Zorice Radaković Thompson je trickster na polju društvene laži, izvorno popraćen adekvatnim fotografijama kao ilustracijama „stanja nacije“, u kojemu ona definira pojavu Thompsona kao svojevrsnog trickstera, koji utjelovljuje tamnu stranu naše kolektivne prošlosti, a koja je u glazbenom smislu nespojiva s „poetikom bunta“ rokerske generacije. Ukratko, Zorica Radaković s iskustvom pjesnikinje i dramske autorice, ali i teorijski utemeljeno, s pravom zaključuje da koncert na hipodromu „nije samo ideološki obojen spektakl“ nego je zapravo zastrašujuća „demonstracija političkog stanja nacije“, a time i stanja u kulturi; stoga je potpuno legitimno, dapače i poželjno, da se suvremene pjesnikinje i pjesnici, kao i svi djelatnici u kulturi, uključe u rasprave o važnijim našim svakodnevnim društvenim paradoksima, kao što je to analitički pronicljivo učinila Zorica Radaković u ovom slučaju.

dr. sc. Zvonko Kovač, književni povjesničar i pjesnik

Zorica Radaković:: THOMPSON JE TRICKSTER NA POLJU DRUŠTVENE LAŽI

𝐓𝐇𝐎𝐌𝐏𝐒𝐎𝐍 𝐉𝐄 𝐓𝐑𝐈𝐂𝐊𝐒𝐓𝐄𝐑

Thompson je trickster i to ne onaj infantilno-dobroćno-ironični kao kod Branka Maleša iz istoimene knjige pjesama, nego pravi!

Trickster je nemoguće prevesti jednom riječju, on u sebi nosi značenja: šaljivdžija, opsjenar, joker, klaun, luda, mag, đavao – sve ovisi o kontekstu. Ujedno – trickster je arhetip skriven u dubinama podsvjesnog čime se bavio Carl Gustav Jung – posebice kroz psihoterapijski proces suočavanja sa sjenom, tamnom stranom koju svi nosimo u sebi. Za razliku od nježnog, postupnog zaranjanja u nepoznato, u jednom dubljem DMT psihodeličnom iskustvu aktiviranom kroz šamansku biljku učiteljicu koja raste u plućima naše planete, u prašumi Amazone i tisućljećima služi tamošnjim plemenima da zadrže autohtonost kroz komunikaciju s prirodom i kozmosom onkraj ogromne banke znanja naše logičke i materijalno usmjerene civilizacije – ovaj arhetip se može pak pojaviti u najbrutalnijem vidu. Naime, psihonautsko istraživačko putovanje ne nudi jamstvo da će viđeno biti lijepo i ugodno. Ako se pojavi navedeni arhetip u liku trickstera, on je ona vrsta „turističkog vodiča” baš kao što je to u Božanstvenoj komediji pjesnik Vergilije koji vodi Dantea kroz krugove pakla.

Tako – nakon što se u mozgu ugasi glavna neurološka mreža zadužena za ego preko koje čovjek konceptualno doživljava svijet, dakle, kad se digne koprena (samo)obmane – trickster (koji ne mari za bonton korektnosti) – se počinje podrugljivo smijati i voditi kroz geometriju dinamičkih optičkih iluzija i pri tom – kroz osjet zaustavljenog vremena – u vječnom, zaleđenom sada, sada koje je prostor/vrijeme (geometrija i matematika) kao učitelj, bez imalo pardona – počinje pokazativati 1. tvoju istinsku patnju i 2. istinsku patnju svijeta.

Danteovi krugovi pakla iz Božanstvene komedije su dječja igra spram onog što uz pomoć trikstera pokazuje biljka učiteljica kroz spomenuti arhetip. Ukratko, kad bez zaštite glavne neuronske mreže prođeš pakao ti vidiš da je to – taj pakao – ništa drugo do božanstvena komedija i uto se oslobađaš svog unutarnjeg trickstera i ujedno stječeš sposobnost da prepoznaješ trickstere u stvarnosti oko sebe.

Mozgala sam da ovaj gore uvod preskočim i ne zbunjujem čitače, posebice one koji na stvari gledaju kroz materijalno-činjeničnu kauzalnost i koji bi mogli pomisliti – što sad ova kazuje, kakve su to uvrnutosti, kakve sad to veze ima s nacionalistom Thompsonom koji koketira s idejama sa smetlišta povijesti?, ali – nakon prospavane noći – odlučila sam ipak ostaviti ovaj uvod smatrajući da demokracija dopušta i ljudsko pravo da u promatranju neke pojave, fenomena uključimo i ezoterijski pristup.

Dakle, ja sam prepoznala Marka Perkovića Thompsona kao trickstera, vrhunskog iluzionista koji ima kolektivnu ulogu. Ne zato što bi on kao osoba imao neke nadnaravne sposobnosti, ne; on je naprosto utjelovljenje tog arhetipa iza kojeg stoje druge i to vrlo jake energije (od energije ratnika do energije crkve i masovnih medija), a čiji je on nosač kroz brand imena Thompson.

Glavna odlika tog branda je da je u pitanju rock kao muzički žanr ali teško da bi uz njeg išla krilatica “Sex, drugs and rock ‘n’ roll” koja karakterizira buntovni stil rock muzičara i onih koji uživaju u rocku. Trik je u suprotnosti, spoju nespojivog. S jedne strane MPT je elementarno rocker – na sceni koja može zbog svjetlosnih efekata biti glamurozna – on je bez scenskog kostima kojima pribjegavaju pop muzičari zabavnjaci – odjeven je u traperice i majicu, baš kao i članovi njegovog banda, i to je ta jednostavnost koja je buntovna u odnosu na izvođače klasične ili komorne glazbe te glazbe šlagera – žanrova koji prezentiraju ukus srednje ili više građanske klase, kako i lumerproletarijata (niže klase koja je težila domoći se više). Rock je po definiciji otpor protiv establišmenta, i kako je to lucidno jednom rekao bivši pjevač Bijelog dugmeta Željko Bebek u svega par riječi: „Rock je ono kada si protiv.”

Prema potonjoj definiciji Thompson je pravi rocker jer je „protiv” etabliranih vrijednosti ali ujedno je i „za” konzervativne vrijednosti.

Ta igra suprotnosti, spoja nespojivog je opasna. I to ne samo zato što se ne odvija u prostranstvima preklapajućeg osobnog i kozmičkog uma, nego i u ovoj našoj trodimenzionalnoj stvarnosti. U 3D transcendiranje ne postoji, a ako se gdje-gdje i uoči – etiketirano je kao simptom ludila koje se eventualno može tolerirati umjetnicima izvornog stvaralaštva. Dakle, slikarima, kompozitorima i pjesnicima je „dopušteno” da komuniciraju sa sferama i uočavaju višu logiku stvari, ali za obične smrtnike tvrdo zarobljene u prvoj, korijenskoj čakri (muladari) koja predstavlja borbu za materijalni opstanak te je impregnirana emocijama straha i žudnje – iskrice sfera bi mogle samo nauditi, proizvesti zbunjenost i zbrku.

Nadalje, ta igra suprotnostima je opasna i zato – jer je dobrovoljna. Igra kao igra – podražava emocije a ne kritičnost te vodi u avanturu. I, baš kao što krupije nema moć da nekog tko nema predispozicije prema kockanju navede na igru ruleta, jednako tako, kada je riječ o fenomenu Thompson – nitko ne može biti uvučen u igru širenju mržnje ili širenju ljubavi ili nečeg trećeg, ovisno o interpretaciji.

Inače, „govor mržnje” je floskula, govor bilo kakav se ne može širiti ako nema utabanog komunikacijskog kanala, dakle, problem je u komunikacijskom kanalu a koji u slučaju Thompson traje desetljećima i ima svoju pred-historiju. Onda, kao što valjda znamo – govor je situacijski akt – sekundarna posljedica neke (problemske) situacije. Ovo kazujem pojednostavljeno, e da bi me se razumjelo: oni koji se u našoj državi brinu za društvenu ravnotežu – da li iz inercije ili manjka inteligencije – ne sagledavaju komunikacijski kanal i u njoj nakupljenu kolektivnu energiju nego šalju neautentične, plitke poruke zgražanja i prijetnje zabranama…

Važna digresija!

Političare koji analiziraju Thompsonove stihove bi trebalo pozvati na test opće inteligencije! Upitati ih znaju li razliku između priopćajnog govora i teksta poezije? U čemu je razlika između, primjerice, teksta tehničke upute za korištenje neke naprave („zavrni nastavak”, „stisni prekidač na „on”, isključi na off””) i recimo, stiha „skidam ti zvijezde s neba”?

Ako bi oni stih ljubavne pjesme čitali kao uputu za korištenje miksera – uočili bi nonsens, jer logično – skinuti zvijezde s neba je nemoguće, pa je u tom smislu to glupost, a koju bi može biti – trebalo suzbiti nekom vrstom kazne i(li) cenzure. Je li u pitanju političarska plošna inteligencija ili pretvaranje? Ili je politika sama po sebi glupa jer ju ne zanima ništa osim pridobivanja zadržavanja glasača?

Kako god, čak i kao (uglazbljena) poezija – percipirana kroz simboličko mišljenje – također može imati stvarnosni utjecaj. Simpatičan primjer je bio kad je Oliver Dragojević u šali rekao da je on svojim pjevanjem dao doprinos demografskoj obnovi Hrvatske jer su se ljudi uz njegove pjesme zaljubljivali, a iz čega su se rađala djeca. Po istom principu, dakako, moguće je zaključiti da Thompsonove pjesme podgrijavaju nacionalistički sentiment i ideje sa smetlišta povijesti. Pri tom sam tekst kao tekst bez udjela glazbe (svirke) ima minorno značenje.

Jer, da poezija namijenjena čitanju ima snagu utjecaja – tada bi ognjištarska hrvatska ratna lirika ’90-ih zatrla ne samo neprijatelja, nego i narod iz kojeg potječe! Većina te poezije (iz koje su se neki uzdigli kao „bardovi”) je sukus najcrnje mržnje gdje se cjelokupni „istok” proziva „smradom Bizanta” , da ne nabrajam druge mučne sintagme. Na žalost, u ono doba takav ideološki diskurs je doživljavan kao pozitivan, domoljubni ognjštarski pjesnici su bili ruka pomoćnica ministarstva informiranja, ministarstva obrane, ministarstva kulture i školstva te ministarstva vanjskih poslova; naime takve pjesme su se prevodile na europske jezike (brzinom današnjeg Google prevoditelja) i slane u svijet da omekšaju kamena srca onih koji su sudjelovali u izglasavanju embarga na uvoz oružja… Ukratko, ta lirika je pokušavala biti na razini Thompsovih „Čavoglavih”.

„Bojna Čavoglave” – najkontroverznija pjesma s repertoara hard-rock muzičara i tekstopisca Thompsona je doživljavana kao budnica s početka rata, budnica s kojom se pozivalo – kao i slučaju naših budničara iz 19. st. kakav je bio Ljudevit Gaj u pokretu ilirizna i(li) hrvatskog narodnog preporoda – na jedinstvo naroda. No, poziv na jedinstvo u Thompsonovom slučaju nije bio u romantičarskom zanosu i nekoj vizije budućnosti – osim u poruci da neprijatelj neće stići u Čavoglave te ufanje u to da Hrvatska (vlast i građani) neće zaboraviti na hrabrost branitelja.

Iako bi se moglo reći da je ova pjesma „pamflet” i da ne zaslužuje da se analizira kao poezija, ipak bi se utjecala načelu strukturalističke analize po kojoj je tekst naprosto tekst te po sebi ima razne slojeve značenja koji se svi mogu protumačiti. Napokon, u Nacionalnom repozitoriju završnih diplomskih radova – naiđoh na diplomski rad koji se – doduše površno, ali ipak – bavi analizom odabranih Thompsonovih pjesama – što je prije svega plus za Filozofski fakultet u Rijeci koji pokazao otvorenost prema poeziji iz ne-umjetničkog okruženja, odn. poeziji koja kroz zabavu utječe na široke slojeve primatelja.

Kontroverzna pjesma o kojoj je riječ, značajna je za ono vrijeme. „Bojna Čavoglave” je napisana kao poetska epistola (obraćanje) prije svega neprijatelju: „Čujte, srpski dobrovoljci, bando četnici” te nastavlja s prijetnjom terorizma „Stići će vas naša ruka i u Srbiji” , što je u idejnoj kontradiktornosti s prethodnim stihovima u kojima se izriče „borba za slobodu”, odn. obranu teritorija Hrvatske. No, najvažnije – zbog čega je brand Thopsonu zabranjen nastup u europskim zemljama i zbog čega je problematičan u nas od vremena pripreme za primanje u EU jest invokacija (zaziv) – intro pjesme – „Za dom! Spremni!” .

Taj pozdrav je nedvosmisleno vezan za NDH, fašističku tvorevinu koja je za svog vladanja poklonila Italiji Istu i Dalmaciju i radila na likvidaciji ideoloških neprijatelja i drugih nacionalnosti. Ponavljam: u našoj politici i medijima sve do približavanja EU takav pozdrav se nije smatrao problematičnim kao ni slični stihovi domoljubnih bardova kojima su priređivane ceremonije štovanja.

Srećom, radikalna hrvatska ratna lirika nije imala nikakav utjecaj na puk jer iza nje nije bilo medija kakav je bio medij Hrvatske televizije s emisijom „Gardijada” koja je Thompsona lansirala kao zvijezdu. Kao što znamo, teško je naći podatak da je itko od urednika koji stajahu iza Thomspona prozvan radi kršenja etičkog novinarskog kodeksa. Čudnovata moralnost onog doba je počivala na hibridnoj ideji „pomirenja svih Hrvata”, ideji koja je neprovediva jer su svjetonazori fašizma i antifašizma nespojivi u našoj 3D realnosti. No tvorac te ideje (koji ujedno bijaše pisac, član Društva hrvatskih književnika) će u ime povijesnog sjećanja dobiti brojne ulice i trgove i zagrebačku zračnu luku da se zovu imenom njegovim.

Kad je na vlast napokon došla Kukuriku koalicija vjerovala sam da će uslijediti kritičko sagledavanje kulture i književnosti 90-ih, ne u vidu nekakve naknadne zabrane ili sramoćenja, nego u vidu znanstveno-kritičke prosudbe, no – „drugovi se nisu šteli mešati” ! Sve grijehe govora mržnje pale su na pleća medijskog produkta HRT-a imena Thompson!

Zalijevan zabranama Thomson je tiho rastao dok nije dosegnuo divovsku mitsku figuru i postao pojam subverzije za veliki postotak građana! Rezultat: oko pola milijuna ljudi na koncertu na hipodromu te istodobno – ogroman broj onih koji su pratili prijenos u živo.

Signal da moram otići na koncert pojavio mi se nakon što je – nakon najave – na platformi YouTube uslijedilo objavljivanje pjesama s Thompsonovog albuma „Hodočasnik”, kad vidjeh da samo sat-dva nakon objave – video bilježi blizu sto tisuća pregleda i desetke tisuća komentara! Rekla sam si: ja taj fenomen moram vidjeti u živo!

Naime, kao pisca me je oduvijek intrigirao fenomen nacionalizma te sam imala sreće da su mi se jednom davnom prilikom u Beču otvorila kazališna vrata te je tamo, na njemačkom jeziku praizvedena moja drama „Susjeda” čija se radnja odvija u Zagrebu uoči prve ratne uzbune a koja govori o mentalnoj preobrazbi „normalnih, kulturnih građana” u one koji će prihvatiti propagandni, nacionalistički narativ i podržati ga kao oblik otpora agresoru. Igrom slučaja ta će drama biti izvedena u na hrvatskom jeziku u zagrebačkom ZKM-u i to samo zahvaljujući senzibilitetu njegovog tadašnjeg ravnatelja Slobodana Šnajdera. O drami će biti i kritika s fokusom na tekst od čega će mi biti najdraža od srpskog teatrologa Jovana Ćirilova koji će moj tekst usporediti sa „Gelembajevima” Miroslava Krleže.

Ipak, glede te drame koja prokazuje „fini” malograđanski nacionalizam najupečatljiviju i najtočniju ocjenu ću dobiti od najinteligentnije osobe koju sam srela u životu, a to je nekadašnji političar, komunist, profesor sociologije dr. Stipe Šuvar. Tek što smo nakon premijere izišli iz dvorane – Šuvar mi je u par kratkih rečenica rekao u čemu je bit mog teksta! I dodao, obraćajući mi se drugarski sa „ti” (kako sam se i ja njemu obraćala), dakle, rekao je, otprilike: „Ti Radakovićka, sa svojom sposobnošću seciranja stvarnosti nećeš moći do kazališta, ovo si uspjela samo zahvaljujući Šnajderu!” Njegove riječi su bile proročke; doista, unatoč trudu da plasiram druge svoje dramske tekstove – vrata kazališta su za me bila i ostala zatvorena.

No, bez obzira na moje izgubljene bitke oko nastojanja da svoja umjetnička zrcaljenja stvarnosti objavim u raznim formama, nisam prepakirala um kako bi se uklopila u mainstream, a interes prema čarima i čarkama ideologija nikad me nije napustio, te sam – velim – zbog toga odlučila poći na „nastavu u prirodi”, na hipodrom.

Problem je samo bio – s kim ću otići, tko će mi praviti društvo? Moji znaci i prijatelji (s kojima inače mogu razgovarati o raznim temama) u ovom slučaju nisu bili fleksibilni. U pitanju je bila 1. njihova politička reputacija i 2. fizička opasnost (što ako bi se desio metež?, gaženje?, nasilje i ranjavanje?) te nije bilo druge nego da zamolim brata Ivicu. On, po struci profesor filozofije i književnosti također nije bio zainteresiran, njemu je to bilo „već viđeno”, „fenomen koji je već apsolviran”, ali – na jedvite jade sam ga ipak nekako nagovorila, pristao je „žrtvovati se” zbog mene.

I, tako smo pošli – na „hodočašće”.

Taj dio grada je bio blokiran za promet te nije bilo druge nego ići pješice od Glavnog kolodvora do hipodroma. Hodanje je trajalo preko sat vremena jer je trebalo pratiti ritam guste kolone koja se polako slijevala prema epicentru, a k tome smo zbog vrućine zastajali i sklanjali se u stranu da se osvježimo vodom i predahnemo.

Pri predahu je bilo za uočiti cijelu galeriju likova: grupe mladih momaka s limenkama piva u rukama, grupe djevojaka, tinejdžera, obitelji s djecom i onih koje su nosile posve malu djecu u rukama ili gurali bebe u kolicima, vidjela sam nekoliko trudnica, od čega je jedna bila u visokoj trudnoći, s trbuhom do zuba da sam pomislila – što ako se na koncertu porodi? , a bilo je i za vidjeti gdje u kolicima guraju nepokretnog čovjeka.

Prizor s čovjekom u kolicima ponovno je izronio prije samog ulaza u pristupnu zonu hipodroma; naime – kako nije bilo pristupa za osobe s invaliditetom dvojica muškaraca starih između 55 i 60 godina su zajedno s kolicima spuštali niz strmu padinu nepokretnog u kolicima (koji me se dojmio kao da je bivši branitelj), ali spuštanje je bilo teško za izvesti te je nekoliko snažnih muškaraca koji su se našli na tom mjestu priskočilo ovoj dvojici da spuste nepokretnog u kolicima, da se ne desi da se sva trojica strovale.

Opisani prizor mi je bio potresan jer je invalid izgledao kao voštana figura, jedva je emanirao znakove vitalne sile, gotovo da mi je djelovalo da dvojica nose lijes s mrtvim ratnim drugom, a kojem zapravo omogućuju da si vidi (svog) Thompsona čiji su mu pjesme značile i možda ga odvratile od suicida.

O suicidu se u medijima ne piše i ne govori, ali tko je znatiželjan može pretražiti internet i doći do sumornih statistika o samoubojstvima u Hrvatskoj, od čega je značajan udio među braniteljskom populacijom. To će reći da, uza sve benefite koje imaju kao socijalna grupacija, oni nemaju, tj. gube ono što čovjeka drži na životu, a to je – smisao.

Braniteljima smisao daje MPT.

Naime, u mom doživljajnom paketu su se u istom pretincu našli – slika invalida branitelja s visokim potencijalom za suicid i prizor s koncerta gdje Thompson pjeva pjesmu „Neću izdat ja” kojom odvraća od samoubojstva. Glavna strofa koja se nekoliko puta ponavlja je:

„ Neću izdat ja Boga nikada
Neću gasit sunce koje s neba sja
Neću zbog tebe rukom na sebe
Jer ti me voliš i ti se moliš za mene.”

Ukratko, ako je Marko Perković ovom pjesmom spasio nešto ljudskih života to je velika stvar. Ja sam tu pjesmu na koncertu čula prvi puta i zapanjila se prizorom u kojem pola milijuna iz sveg grla pjeva – zakletvu samome bogu – da će se živjeti unatoč svemu.

U trenutku odluke da pođem na koncert još nisam razmišljala o onome o čemu razmišljam sada, a to je da – važan element okupljana trend povijesnog revizionizma. Sama riječ „revizionizam” zvuči zastrašujuće, sinonim bi joj bio „inventura” , inventura povijesti i dovođenje u pitanje samog svjetskog poretka koji se bazira na rezultatu 2. svjetskog rata, odn. pobjedi antifašizma.

Poznajem jednog profesora povijesti kojeg sam (jednom! i nikad više!!!) upitala za jedan povijesni detalj a na koje mi je on odgovorio cijelom listom datuma i mjesta i povijesnih ličnosti koji su potpisali određene dokumente što je prouzročilo događaje koji su se odvili tada i tada, tu i tu (opet lista datuma i mjesta) te opet lista sporazuma itd., itd., – zaboljela me glava od te trakavice, a nisam imala osjećaj da sam odgovor dobila, da im je šta bilo jasnije oko postavljenog pitanja – ali mi je bilo jasno to da je povijest vrlo osjetljiva i da o njoj mogu prosuđivati stručnjaci, specijalisti određenog užeg područja – nikako ulica ili intelektualci opće prakse koji se laćaju da kroz žurnalistički stil rasvijetle čitateljstvu neku povijesnu pojavu.

Dakle, povijest je zbirka suhih činjenica i njihova interpretacija. Pa, problem nije čak ni u interpretaciji ako su sve činjenice na stolu, problem je ako su činjenice nepotpune pa se samim time dovodi u pitanje interpretacija. Oko ovog strašnog pitanja – zločina u ratu i poraću koje se poteže ne samo u Hrvatskoj nego u Sloveniji, a moguće i u drugim zemljama – nije pametno da itko govori osim povjesničara, uz nadu da su neovisni u istraživanjima i zaključcima. Ono oko čega se s pravom čudi laik jest – kako to da su – nakon gotovo stoljeća od završetka 2. svj. rata arhive o smaknućima u poratnom razdoblju – nedostupne?

Jedna digresija.

Davne 1975. je izišla knjiga Michel Foucaulta „Nadzor i kazna – Rađanje zatvora”, koja na preko 300 str. govori o povijesti zatvora i zatvorskog sustava francuskog kaznenog zakonodavstva. Dakle, prije pojave digitalne tehnologije koja olakšava istraživački rad – kopajući ručno po arhivima – u toj knjizi je iznio more fakata (brojki) i sitnih detalja koje se tiču razdoblja od 18. st. do njegovih dana, pa se bismo se morali zapitati – kako je moguće da je Foucault to mogao, a na našem području (bivše države) hrpe znalaca uz sve moguće olakotne okolnosti digitalnog komuniciranja ne mogu?

Ako kao civilizacija danas možemo istraživati svemir i dojučerašnje tajne ljudskog DNK – kako ne bismo mogli istražiti arhive i svjedočanstva vezane za mučnu temu povijesnog revizionizma koja mobilizira mase? Istina je korisna, ma kakva bila, jer se njome isključuje političko manipuliranje čime bi se mobilna psihička energija (u freudovskom smislu) mogla usmjeriti ka nekom plemenitijem cilju.

S literarne strane ove vruće teme se dohvatio Damir Karakaš u nagrađivanom romanu „Proslova” po kojem je napravljen istoimeni film. Tema se bavi postotkom onih koji su u zadnjim danima rata bili mobilizirani ili su se možda u ratnoj završnici priključili krivoj strani radi toplog kaputa i jednog sigurnog dnevnog obroka, a što je Karakaš maestralno opisao smještajući svoje likove u rodnu, siromašnu Liku upozoravajući da svjetonazorsko-političko opredjeljenje nije uvijek plod (intelektualne) dedukcije već nagona za preživljavanjem.

Dakle, neosvijetljeni povijesni događaji su utisnuti u članove njihovih obitelji kao transgeneracijska trauma, trauma koja istim mehanizmom pogađa članove obitelji koji su stradali na pobjedničkoj kao i na gubitničkoj strani, s tim što obitelji poražene stane nisu mogli filtrirati svoju traumu kroz terapiju kulturom jer su filmovi, knjige, predstave – razumljivo – bili iz očišta pobjednika. Pomakom u revizionizam i radom na temi zadnjeg rata Marko Perković je uz razne uloge – i u ulozi muzikoterapeuta, onog koji ne obećava promjenu stvarnosti nego potiče na samopromjenu kroz vjeru.

Kako je na platformi YouTube prezentacija najnovijeg Thomsonovog albuma „Hodočasnik” bila u kršćanskom tonu – tako nešto sam očekivala i na hipodromu. Ali, stvarnost je iznenadila!

U masi su dominirali mladi pri čemu su katoličke djeve bile prilično oskudno odjevene – neke gotovo pa u dvodjelnim kupaćim kostimima, tek zagrnute zastavom! Nisu me zapanjile crne majice s natpisima „Bog i Hrvati” i sl., to su bili očekivani kostimi kakve sam vidjela na lutkama u izlogu Name, dakle – to je bila legalna konfekcija kakvu je prodavala robna kuća s dobrom reputacijom. Zapanjilo me nešto drugo…

Pred mojim očima je prodefiliralo mnoštvo stranaca: Indijaca, Nepalaca, Koreanaca, nešto Afro-crnaca, jedan Japanac te čak nekoliko skupina Arapa!!! Kasnije sam saznala da je u publici bilo stranaca iz Europe i iz SAD-a, ali njih nisam uočila koliko strance drugačije boje kože.

Dijelom su ti tamnoputi stranci bili u društvu osoba hard-core nacionalističkog imidža a neki od njih su i sami nosili crne majice s prigodnim parolama!!! Nasmiješeni, dobro raspoloženi, umiješani u kostimiranu masu Hrvata tvorili su prizore u kojem je neminovno izronilo pitanje – kako to da oni koji dolaze s drugih kontinenata, pripadaju drugim rasama, posve drugim kulturama i religijama, kako oni – zaboga!!! – doživljavaju Thompsona koji se obraća strogo definiranoj ciljanoj skupini, u čemu je keč? Zar su po zvizdanu pješačili da bi na hipodromu uživali u… gužvi? U gužvi u kojoj ima ljudi koji doslovno plaču!

Plaču, kao npr. jedna žena kraj mene – lice joj je skroz obliveno suzama, tijelo joj podrhtava od ridanja dok se drži za ogradu, valjda da ne padne na tlo dok prolazi kroz neki snažan emotivni proces na koji ju je potakla muzika. Priznat ću, ti prizori su mi djelovali posve nestvarno, na granici psihodelije.

Da nastavim, oko komunikacijskog kanala.

Dakle, prilikom osuđivanja političke nekorektnosti, odn. govora mržnje politički i medijski autoriteti ne sagledavaju komunikacijski kanal određene skupine i u njoj nakupljenu kolektivnu energiju već poput automata izbacuju zgražanja i prijetnje što – jedno s drugim – može odvesti samo u ambis, kaos od kojeg ne bi bio daleko kao mogućnost građanski rat.

Vjerujem da su mudre glave (kojih ipak ima među glavešinama) to tako procijenile u slučaju Thompson te sa se zato nije desila zabrana koncerta. Osobno sam uvjerena da je sigurnosna situacija bila daleko kompleksnija nego što su to mediji prikazivali. Srećom, sve je dobro prošlo, nije se desio nikakav incident ili nasilje među publikom, a što je moglo izazvati metež s nesagledivim posljedicama.

Ali, da se vratim na temu.

Kao što rekoh – trickster ima ulogu da pro-vodi kroz laž, obmanu, i pritom sam stvara obmane kako bi u konačnici doveo do istine. Nekog suočavanja sa stvarnosti.

Tako, show na hipodromu vidim kao katalizator koji vodi u jednu društvenu transformaciju, transformaciju kolektivne svijesti čiji je kratkoročni a naročito dugoročni učinak teško predvidjeti. Također, ovaj događaj nije samo „hrvatski”, on ima europsku značenjsku pozadinu o kojoj je pisao Boris Buden u H-Alteru, a dakako, ima i odraz globalnih dešavanja na političkoj sceni u kojoj je za prepoznati zaokretanje u desno iliti „povratak tradicionalnom vrijednostima” na koje je sam pjevač Thompson i mimo pjevanja i obraćanjem pozvao i dobio burno odobravanje.

Enigma je zašto mladi tako strastveno odobravaju tradicionalne vrijednosti. Enigma je također u rock and rollu!

Rock (bez obzira na tekstove pjesama) ima planetarno prepoznatljivu vibraciju i duh bunta protiv vlasti. Tako je u drugoj polovici 20. st. – rock bio sinonim za pokret hipija koji su bili protiv rata u Vijetnamu i za seksualno oslobađanje, i generalno za mir. Zvali su ih i „Djeca cvijeća”. To „cvijeće” se nije referiralo na vrtno cvijeće nego na cvijeće koje se moglo vidjeti pod djelovanjem LSD-a. Oni su zapravo bili „Djeca LSD-a”! Opasna djeca koja nisu htjela u rat, koji su bili pacifisti i na druge ljude gledali kao na braću i sestre! To je zbog sve većih problema s novačenjem i dezertiranjem predstavljalo opasnost za američku vojsku te je iz njihovih redova došao nalog zdravstvenim strukturama da ovu drogu proglase štetnom za zdravlje i da se ona zabrani, o čemu postoji niz dokumentarnih filmova.

Želim biti jasna: upotrebu psihodelika podržavam upravo onoliko koliko je podržavaju stručnjaci – neuroznanstvenici, psihijatri i psiholozi na europskoj razini, a oko čega postoje i konvencije na razini Ujedinjenih naroda.

No, na nastavim… Današnji rock (kojeg je pretekla elektronska glazba) je sačuvao svoju bit, ali je ipak okljaštren jer ne postoji rock kultura s onim popratnim sadržajima i ponašanjima koji čine scenu. U tom zrakopraznom prostoru – u nas se ne hipodromu desilo veliko uskrsnuće rocka, ali s karakteristikama koje – makar na prvu – nema veze s rock moralom! Prepoznaje se, doduše, buntovnost, ali ne i pacifizam, ne ljubav prema svim nacijama itd., nego upravo suprotno. Tom uskrslom rocku, rekla bih – opasno nedostaje droga, barem ona koja je na rubu legalizacije, lagana miroljubiva marihuana, tog mirisa nije bilo na koncertu. Oni koji nisu pili pivo bili su potpuno trijezni ili… je „droga” bila u Thompsonovim porukama?

Trik trickstera je u legitimnoj krađi rocka, MPT je uspio podrediti rock svojoj misiji!

O uspješnosti tog trika posvjedočit će koji dan nakon koncerta brojni YouTuberi iz cijeloga svijeta koji se bave muzičkom industrijom i koji će na svojim kanalima s oduševljenjem govoriti o hrvatskom rock čudu i puštati isječke snimki s koncerta!

Najbizarniji će mi biti prilog jednog razdraganog mladog crnca kojemu je najbolja pjesma „Bojna Čavoglave” – za koju će priznati da nije pronašao prijevod na engleski da bi znao o čemu se radi, ali da osjeća silnu pozitivnu energiju kakvu nije osjetio u životu!!!

I onda će ponovo puštati, čak dva puta za redom sporni pozdrav (Za dom! Spremni!) te će euforčno uskliknuti: THAT’S ROCK!!! WAU!!!

Pogledat ću više takvih reakcija ljudi s raznih kanala, ljudi koji će imati problema s izgovorom riječi „Zagreb” , ali će se potruditi da polako i prilično korektno izgovore „Marko Perković”, i to s izvjesnim strahopoštovanjem. Također će pokušati izgovoriti „Čavoglave” što će mi biti smiješno, ne toliko zbog nespretnog izgovora koliko zbog toga da tom mjestu pridaju toliku važnost, i možda ga pokušavaju naći na karti svijeta!

Uz spomenutu bizarnost dodat ću samo još jednu, a to je – kad će čovjek sa Jamajke (rastafarijanskog imidža) – koji će reći da je formiran na tradiciji reggea i muzici Bob Marleya, ali da u Thompsonovom rocku osjeća onu istu vibru ljubavi i zajedništva kakvu je imao Marley!!! On će, u jednom od niza reakcija na Thompsonov koncert, na kraju uzviknuti: „ONE LOVE, ONE MUSIC!”

Na mreži se tu i tamo postavi pitanje – kako to da ljevica ne može okupiti svoje pristaše u približnom broju? Evo, ja ću reći. To je nemoguće.

Mi u Hrvatskoj, na žalost nemamo klasnu borbu, zatire se (ako se već nije posve zatrla) klasna svijest. Pa u podjeli na fašiste i antifašiste ide podjela jesi li za druga Tita ili za ove druge. To je ideološki kič, malograđanština.

Tobožnja ljevica je srednji sloj fokusiran na odvajanje smeća, muško-ženska pitanja itsl. Ona prava ljevica s tradicijom – SDP – ne može ništa sve kad bi iskreno htjela jer smo u kapitalizmu, kapital je gospodar života, razuma i etike. Naprosto, nama u Ustavu piše da smo država tržišnog gospodarstva! U nas je zaštićen kapital a ne čovjek i njegova dobrobit a koji bi generirali zdravo društvo. Pa, kada se hoće provesti u djelo neka lijeva ideja, sve se govori obavijeno u celofan, da ne bude shvaćeno kao da je protiv kapitala. I zato što ljevica govori neizravno, zato što ne može ni jednu suštinsku misao izreći direktno – ona ne može okupiti ljude da pariraju brandu Thompson!

Podcrtavam: ljevica ne može izreći jasno svoju misao ni u sabornici ni u medijima, ona ne može djelovati ni neposredno jer nema svoj komunikacijski kanal, oni koji su i bili u njemu nadajući se nekakvoj pravednosti, ugrabljeni su od desnice iza koje stoji crkva, Isus Krist i kraljevstvo nebesko! To je ta igra servirana tricksteru!

Ono što se desilo 5.7. na hipodromu nije samo ideološki obojen spektakl za masu, to nije samo muzičko-emotivni stroj. To je demonstracija političkog stanja nacije. Velike promjene slijede, velika suočavanja s istinom i političkim promašajima koji su se mogli izbjeći. Proces je to naprosto koji traje i ide dalje premda neki prizori oko tretmana zastave na koncertu – gdje zastava služi kao paravan dok djevojka obavlja malu nuždu uz ogradu – uvjeravaju da zastava (kao i hrvatsko „znakovlje”, kako se to kaže) baš i nisu svetinja, nego samo rekvizit u đavoljoj (trickserskoj) igri.