Prije tri godine umro je Milan Kundera, moj omiljeni pisac. Nije dobio Nobelovu nagradu, a toliko je utjecao na druge pisce. Zanimljivo, Nobela nisu dobili ni drugi moji favoriti: Kafka, Bulgakov, Borges, Fuentes. Ili naši Kiš i Ugrešić, koji su spominjani kao ozbiljni kandidatii. Nobelov komitet ima loš ukus.

Do mene je dospjela prvo Šala, koju mi je poklonio njezin urednik Zlatko Crnković. Mislio sam tada: još jedan disident, očekujući crno-bijelu tehniku društvene i političke analize. Ali Kundera je bio višeslojan, polifon, humorističan, erotičan… K tome i svestrano obrazovan, erudit.

Potom sam čitao Kunderine knjige kako su se pojavljivale;ako mi ih nisu slali urednici, kupovao sam ih sam. I pisao sam novinske eseje o Kunderi u beogradskom Nin-u i zagrebačkom Danasu.

Ti su tekstovi bili zapaženi; sarajevski izdavač Veselin Maseša objavio je prvo u nas izdanje Kundernih Sabranih djela; zvali su mene iz Zagreba da ih predstavim.

Izazivao je Kundera i kontroverze, feministice su ga napadale zbog mizoginije, tvrdeći da su ženski likovi kod njega nisu ravnopravni partneri, uglavnom su svedene na seksualnu funkciju. Antikomunisti su bili razočarani njegovim odbijanjem da bezuvjetno napada komunizam ( govorio je da su mu od komunista još gori fanatični antikomunisti). Još je sve to potencirano otkrićem da je u mladosti, vjerojatno prinudno, surađivao s tajnim službom.

U njegovoj domovini Češkoj posebno su bili razočarani njegovim odbijanjem da se vrati u Češku nakon pada željezne zavjese. I činjenicom da je počeo pisati na francuskom.

Kundera je zagovarao ideju kako pisac, i svaki intelektualac, mora biti apatrid i ne smije se vezivati ni za kakvu ideologiju, ni za kakav kolektivni autoritet, pa ni naciju. Potpuno slobodan, odgovoran samo svojoj savjesti, odgovoran svojoj umjetnosti.