Piše: Snježana Banović

U teškim godinama Bachova apsolutizma Vlada ipak uspijeva otkupiti zgradu Stankovićeva kazališta dioničarskim udjelima građana te u siječnju 1852. proglašava Kazališni odbor, prvo službeno upravno tijelo u povijesti hrvatskog glumišta. Domaćega ansambla nij ebilo ni na vidiku, nastupale su samo strane trupe, no političko dodvoravanje monarhu nije smjelo doći u pitanje: u lipnju iste godine Odbor dobiva težak zadatak – rujansku organizaciju dočeka carskoga veličanstva i po mišljenju mnogih zaštitnika kazališnoga zavoda Franje Josipa. Zbog kratkoće roka sastavljaju jednostavan program koji se sastoji od svečane carske pjesme, posebnoga prologa (autor je Petar Preradović) i izvedbe nekoliko arija Lisinskijeve opere Ljubav i zloba. Izgleda da je operni poduzetnik Ulisse Brambilla čija je trupa godinama boravila u Zagrebu bio zadovoljan ponuđenim honorarom (500 forinti) te je ubrzao svoj dolazak iz Milana.

Prilika je to bila i za siromašnoga Lisinskog da zaradi, uz novokomponiranu svečanu pjesmu još i 80 forinti za raspisivanje nota za zbor i soliste. Doček cara iznosio je za tadašnje prilike visokih 3300 forinti, iznos koji je visoko nadilazio godišnji prihod kazališta, ali se mora priznati Odbornicima da su iskoristili priliku i angažirajući gotovo sve gradske meštre uspjeli u kratkom roku, kako-tako, urediti iznutra i izvana trošnu i tehnički gotovo posve neopremljenu zgradu Kazališta.

Već na prvom sastanku uviđaju da su prostorije kazališta odveć skromne za njegovo veličanstvo pa «bude odlučeno» proširiti središnju ložu, tapecirati je i dekorirati (carski barjak crveno – bijeli s lijeve strane) i bolje osvijetliti, uz to prostrti treba od ulaza u zgradu do lože zeleni tepih. Poznato je da kazalište Sve do 1864. kazalište nije imalo sredstava za uvođenje plina pa su unatoč gotovo nikakvoj protupožarnoj zaštiti, jedinu rasvjetu pružale su voštanice i uljanice. Za tu priliku zamoljene su gradske ustanove i pojedinci da posude kazalištu svoje lustere to jest – viseće svijećnjake.

Za pozlatu velikog svijećnjaka i urešavanje svečane lože angažiran je zlatar Karl Haman. Angažiran je i slikar iz Graza za zidne slikarije, popravljene su strehe i drvenarija, a i cijela zgrada obojena sivom bojom, čak i kapci na prozorima. Ipak, usprkos trudu i golemom trošku, car je bio izuzetno nezadovoljan boravkom u Zagrebu. Naravno, ne možemo to pripisati organizatorima dočeka i svečanosti u kazalištu, već odnosima unutar Monarhije koji nisu išli na ruku Hrvatima i banu Jelačiću koji u to vrijeme više nije bio u milosti Cara. Mladi vladar nije bio osobito omiljen u puku – zvuci oduševljenja nisu se mogli čuti na ulicama grada čiji je sirotinjski zapušten izgled zapravo zgrozio cara. Zvuci anti-dinastičnoga i separatističkoga sadržaja bili su sve glasniji, i to je jedan od razloga potpunog i definitivnog careva hlađenja od Jelačića.

Zagreb je morao učiniti sve da ispravi propuste pa je sljedeće godine, na dan ženidbe istog cara s prelijepom bavarskom kraljevnom Elizabetom Bavarskom – Sissy (23. IV. 1853.), tako je njihovu sreću trebalo uveličati i Kazalište – ”naredjeno je da se rasvietli velelepno, da se tom prigodom izvedu Puritanci, najuspjelija opera sezone a i odgovara smislu svetkovine, da se otpjeva pjesma cesarska te da se uresi zgrada pozorišta slikami njegovog veličanstva i prejasne mu zaručnice”.

Ne treba ni napominjati da se već sljedeće godine obilježilo rođenje djeteta carskih veličanstava svečanom predstavom po izboru Demetra i Kukuljevića, a zajednički posjet carskog para Zagrebu 1869. g. bio je prilika da se grad iskupi za fijasko iz 1852. Sada je sve bilo svečanije, bogatije i vedrije – zajedništvo potvrđeno, a bal u redutnoj dvorani – nezapamćen.

Veličanstvu je sigurno laskala spektakularna svečanost u kazalištu, a kažu da je i carica Elizabeta zbog svoje jednostavnosti i srdačnosti doživjela još veće ovacije od cara. Organizatori pak, mogli su odahnuti – car je konačno bio svoj na svome, a oni nisu nikada prije bili bliži svome bečkom uzoru.