Piše: Edit Glavurtić

Nisam od onih koji psuju, jer to jednostavno nije moja priroda.

Ružno mi zvuči kad čujem psovanje, i prilično je otrcano.

No, što se tiče sitnih prostota, stvari stoje sasvim drugačije.

Drugim riječima, tu baš i nisam tako odmjerena. I sve se pitam na koga sam se umetnula, jer pokojna mi mama cijeloga života nije izgovorila ni jednu jedinu ružnu riječ, božesačuvaj psovku, i najgore što sam ikada od nje čula bilo je „idi u guzu“ ali tad se dobro klepila vratima po prstu, pa se nije mogla savladati.

I eto, upravo je to i povod ovoj pričici. Trenutak kad se čovjek ne može savladati, a ne može učiniti ništa da stvari promijeni. Čitala sam prošlih dana jednu kolumnu Miljenka Jergovića, i on je u kontekstu opisa aktualne hrvatske stvarnosti upotrijebio upravo adekvatan izraz. I što da kažem, ponovo mi otkrio Ameriku, a ja ustanovila da ova mala sočna prostota odgovara baš svim prilikama. Oh kakvu mi radost predstavlja izgovoriti je!

Kakvo olakšanje! Svako malo je uputim na ciljanu adresu, a kad zamislim lice onog kome je namijenjena. Ma to je čisto veselje! Nasmijem se, i od smijeha mi bude lakše.

Meta su mi svi: korumpirani političari, vlada i opozicija, raznorazni licemjeri, suci, poduzetnici, sindikalci i razni aktivisti, cijela šarolika gomila kreatura koje defiliraju mojim TV ekranom, s jedinim ciljem da presipaju iz šupljeg u prazno, dok svi mi ostali lagano ali sigurno tonemo u propast, za što se njima živo fućka. I zašto bi, kad su miliončeki na sigurnom, a ceh ćemo kao i uvijek platiti mi naivci.

I zato, jer to znam, a ne mogu si pomoći, ja koja sam prilično odmjerena i pristojna, s velikim uživanjem svim tim debelokošcima šaljem nimalo damsku poruku, jer to je jedina pobuna koja mi je preostala.