Piše: Edit Glavurtić

Neobična je to stvar s čudima, i vjerom u njih. Kad je riječ o velikim i javnim čudima, osobito onima koja potvrđuju božanske objave, u meni se stvara otklon i rezerva.

Ne znam zašto odmah postanem oprezna i nepovjerljiva, vjerojatno zato jer mi za vjerovanje u božansko nije potreban nikakav materijalni dokaz. Što bih s njim kad mi je dovoljna potvrda lipa u cvatu ili ruža mraza u prozoru?

Što se tiče malih čuda, stvari stoje sasvim drugačije.

Možda zato jer u njih čvrsto vjerujem, događala su se prilično često, i svjetlucala kao krijesnice u ljetnoj noći. Nisam netko tko plovi oblacima, prilike su takve da naporno radim i živim u realnosti. Pa ipak, koliko god stvari u mom životu bile određene i zadane, kad god zalutam u mračnoj šumi, uvijek me prema izlazu vodi vjeru da će se sve iznenada okrenuti na moje dobro, da će mi se dogoditi nešto lijepo, da ću susresti nekog posebnog, da ću već sutra doživjeti nešto osobito.

Čuda, sinhroniciteti i neobične podudarnosti vođene s neke druge ravnine otvarala su puteve i zatvorena vrata, stvari koje je trebalo doznati otkrivale su se same od sebe, novac je čudnim načinima pristizao baš kad su mi džepovi ostali prazni, susretala sam divne ljude, i sve je dolazilo na svoje mjesto.

Ali, nisam ni ja mirovala! Vrebala sam i bila spremna; otvarala prozore suncu, crtala srca, puhala bubamari u krila i pjevala joj da poleti, poleti i donese mi sreću, jer ja očekujem da se dogodi nešto lijepo i dobro. Ako je moguće odmah! Danas!