Piše: Edit Glavurtić

Da, pomaci su ipak vidljivi. Događaju se sporo, neprimjetno, ali misli koje sam mislila prije nekoliko godina nisu iste koje mislim danas. Gledano unazad jasno uviđam kako su mnoge prijašnje bile sitne i kritične. Događalo se to u periodu kad sam za sebe samu mislila kako sam jako pametna, i imam mnoge odgovore, jer sam čitala sve što mi je došlo pod ruku. Naravno da sve te nagomilane informacije nisu predstavljale znanje, ali tada to jednostavno nisam vidjela. No te su misli vremenom postale neudobne, tijesne i nekako lažne, pa sam se sve više i više iz njih izvlačila, kao iz preuske košulje.

Ne znam kad se dogodio trenutak u kom su se moji čvrsti stavovi rasplinuli, pa sam shvatila da može ovako, ali i onako, da nema jedne istine čak ni kad je izgovorena usnama najvećih mudraca, da je svačiji vanjski svijet po mjeri njegovog unutarnjeg, i da je samim tim svatko u pravu. U ovim virtualnim prostorima žuljaju me ponekad oštre riječi, pa dođem u iskušenje odgovoriti, ali u sljedećem mi je trenutku jasno da zapravo nemam ni razlog ni pravo, pa se samo tiho udaljim od oštrog čovjeka. Priklanjam se optimistima i dobronamjernima, onima s kojima se mogu smijati, koji razmišljaju bez zagrada.

I dalje čitam, i dalje slušam, ali sve manja je potreba da nekoga u nešto uvjeravam. Kad i dođem u iskušenje, pođem na savski nasip pa šetam, gledam stabla, slušam ptice i pustim da voda sve odnese. Nakon toga osjećam prekrasno olakšanje, i prilično je nevažan razlog koji me uzrujao. To je trenutno stanje, što se tiče promjena u mom razmišljanju. Nastavim li stazom koja me tako mami, po svoj ću prilici za deset ili dvadeset godina uglavnom šutjeti, slušati glazbu, i biti u miru… ne znam, ali to mi uopće ne zvuči loše.