JEDNOSTAVNO

jednostavno je to
kako stvari
nastaju
i jednostavno je to
kako stvari
nestaju,
a mi onda mislimo o tome
i gorimo u čežnji.
ne treba mi nitko da me spasi
i ne treba mi ova javnost
da me pamti
jer ja i nisam učinio ništa
što je vrijedno sjećanja.
tako mi se sada čini
dok sjedim za svojim stolom
i dok gledam ljude
kako prolaze…
gledam ih kako prolaze
s uplakanim očima
i gledam ih kako se
provlače
između zgrada
i automobila.
gledam ih kako stoje kraj kioska i
semafora i
parkova.
vidim ih između svojh boca piva.
vidim ih kako se skrivaju
ispod krila ptice sa crvenim perima.
vidim ih kako se skrivaju

ispod krila ptice sa crnim perima.
vidim ih kako se
približavaju bogu.
vidim ih kako
napokon
razgovaraju o prošlim danima.
vidim:
uzeli su samo najnužnije stvari
i samo je pitanje vremena
kad će netko od njih
doći
i stati ispred mene
i zaplakati.
jer,
kao da se opet sprema rat
sa bombama
i sirenama
i skloništima,
krvavijih usta nego ikad prije.
gladniji i bolesniji
nego ikad prije.
luđi, suroviji i smrtniji
nego ikad prije.
bojim se da će mnogi biti nespremni
kada do toga dođe
jer:
najveći je mrak – mrak u kući slijepih,
a godine pretvaranja
i desetljeća pretvaranja
i cijeli životi pretvaranja
učinili su svoje.
ja ne želim da me pamte
ni kao pjesnika
ni kao budalu
ni kao kukavicu
jer ja sam od svega toga bio
tek samo po malo.
ja sam
od svega toga bio samo promatrač
zbivanja
i cijeli sam život potratio
u nekim sporednim ulogama
zajebavajući se
sa nekim sporednim stvarima.
sada razmišljam o tome
dok sjedim
za svojim stolom
i dok čekam
da se ova zvijer

zvana život

jednostavno – pokrene
i da me
jednostavno – uzme.