Piše: Romano Bolković

Pretpostavimo proročanstvo Sudnjega dana: na primjer, kao moju priču o 16. meridijanu na koji pada projekcija mača Svetoga Mihaela, što bi od Zagreba činila Zagrob, poprište Apokalipse.

Moguće je, ako bi tko metodološki inzistirao, pretpostaviti – kao kod čikaškoga kulta Seekersa – i da je proročanstvo objavljeno transkripcijom poruka Onostranosti automatskim zapisima medija.

Potom logično pretpostavimo kult oko tog medija, odanu sljedbu koja bi vjerovala u priču; proročanstvo, svakako, precizira datum Smaka svijeta, na primjer: 1.1.2015.godine, da ne zlorabim vaše strpljenje.

Članovi kulta napuštaju svoje poslove i prodaju imovinu, očekujući, kao svi vjernici, da će biti spašeni zbog svoje vjere. Spremni su i na najapsurdnije postupke: razdaju sve, jer prije će deva kroz iglene uši…

Dan Smaka svijeta se bliži: isprva, Spasitelj izostaje; potom izostaje sama Apokalipsa: 1.siječanj 2015. prolazi bez incidenta.

I, tu smo u središtu priče: Kako reagiraju ljudi koji toliko investiraju u neko vjerovanje kad je ono bespogovorno pobijeno?

Isprva, grupa očajnički traži objašnjene. Ali tada stiže spasovna, nova poruka: spašeni su u zadnji čas svi, ne samo oni, jer je ta mala grupa ljudi danonoćno širila toliko svjetlo znanja, da je Bog odlučio poštedjeti Svijet razaranja.

Njihova spremnost da vjeruju u proročanstvo spasila je Zemlju od proročanstva!

Naravnoučenije, ako nije izrečeno zadnjom rečenicom priče:

Mi smo slobodni da retroaktivno promijenimo naš usud, glasi ova protestantska definicija slobode; iako nas usud određuje, mi smo slobodni izabrati svoju sudbinu.