Piše: Antun Pavešković

Sprva su ga smatrali čudakom. Ponekad mu se potajice podsmjehivali. Čitav život bavio se cvijećem. Još od malena. Druga djeca naganjala loptu, tepala lutkama, zabavljala se ratničkim igrama, igrali se lovice, skrivača. Ravnodušno, izdaleka, bacio bi tu i tamo na grajavu gomilicu pogled nezainteresirano, a potom produžio dalje, u svoju samoću. Ali to nije bila samoća. Njegov život bio je ispunjen bojama, mirisima, začudnim ornamentima. Rano je naučio čitati, prije nego je krenuo u školu. Činilo se – samo zato da pročita i sazna što više o cvijeću. Sobno bilje, proljetnice, smilje, tratinčice, tamjan, pelargonije, osobito ona predivno bojana stajaća šarenolisna, sve one krasne vrste ruža, hortenzija, opojna lavanda – bilo da ih je vidio uživo, bilo da je o njima čitao i gledao slike, činile su sav njegov svijet.

Kako je rastao, znanje o cvijeću dopunjao je novim činjenicama, novim imenima, oblicima, mirisima. Bio je jedinac u postarijih, bogatih roditelja. Još puno prije njegova rođenja otac se obogatio trgovinom. Kupio je veliku kuću, uz obalu, u blizini šumarka, podalje od grada. Jednokatnica je bila okružena prostranom okućnicom. Dominik je još kao dječak u vrtu iza kuće uredio cvjetnjak. Zasadio je tamo najljepše primjerke raznih vrsta. Odlazio je svaki dan – zalivati ih, njegovati, razgovarati s njima. Da, razgovarati. Roditelji su s prozora gledali svog malog čudesno nježna dječaka.

Svaki cvijet ima svoju narav, svoju dušu. Bio je među rijetkima koji su znali tu tajnu. Znalac, osluškivač, umješnik tajanstva. Blag poput najnježnijih cvjetova. Krhak poput tanušne peteljke na povjetarcu. Zato ga je cvijeće osjećalo. Na svom je nijemom jeziku tiho odgovaralo na njegovu ljubav, radost, bol. Nikada nikome ne bi se usudio to otkriti. Ionako ga ne razumiju. Ovako bi ga shvaćali još i manje. Doduše, nije mu bilo do toga što ljudi misle o njemu. No, morao je živjeti s njima. Stoga mu je i bilo sve teže. Gotovo su ga izlučili iz društva. Roditelji su starjeli, obolijevali, patili i uskoro pomrli, jedno za drugim brzo. Ostao je sam. Bez svojih, odijeljen od drugih.

Što reći prodavaču u trgovini, svećeniku nakon nedjeljene mise, vozaču gradskog autobusa, učitelju u mjesnoj školi? O tajnom jeziku cvijeća, o tome kako posjeduje svoje radosti i tuge i kako ih tiho, nečujnim govorom daje onima koji znaju slušati? Smjestili bi ga u umobolnicu, jamačno. Svaki novi susret, svaki novi razgovor, u trgovini, na ulici, u kavani, u crkvi, polučio bi nečim nelagodnim, neizgovorenim, ali bez dvojbe svaki put sve odbojnijim. Nije trebala nikakva gruba riječ, odbojna gesta ili pomračen pogled da zna kako je sve bliže tome da ga ta masa sitnih, prosječnih, često neukih, još češće predrasudama ispunjenih susjeda, osudi na progonstvo. Ne tjelesno, nipošto nasilno, ali ono u kome živiš kao da si nevidljiv, kao da te nema. I tako bi se moglo trajati, doduše, možda čak i sasvim lagodno, ali moglo je biti opasno. Moglo je ugroziti njegov način života, njegovu ljubav. Cvijeće.

I tada se dosjetio. Kako ih obmanuti, kako sklopiti lažni pakt, potkupit ih sitnom laži. Mada je naslijedio novca dovoljno za dug i sasvimlagodan život, odlučio je pokrenuti posao. Trgovinu cvijećem. Pametna zamisao. Tako će sve doći na svoje. Posložiti se savršeno.

Zakupio je mali prostor u glavnoj gradskoj ulici. Nekadašnju urarnicu preko noći preuredio je u cvjećarnicu. Umjesto ravnomjernih otkucaja vremena, neumitne opomene na prolaznost, prostoriju ispuni obilje mirisa, oblika, radosnih boja – podsjetnika na vječnost. Jer, jedino je ljepota vječna. Ona prava, iskonska, anđeoska.

Na nadvraću je postavio veliki, polukružni natpis, iscrtan krasopisom: DOMINIK. CVIJEĆE. SVJEŽE. ŽIVO.

U početku su se ljudi podsmijevali. Živo cvijeće – gospode, što li to znači. Ma dobro, to je taj nesretni Dominik, čudak. Iščašen, doduše, ali mu je zato ponuda vrhunska. U njega se isplati kupovati, zaključili su uskoro.

I tako, od podsmijeha, korak po korak, Dominik je postao, najprije prihvaćen, a postepeno i ugledan građanin. Čeljad se olako ruga, ali lako i zaboravlja. Teško prihvaća, ali kad prihvati, glatko smetne s uma razloge zbog kojih je odbijala. Tako je bilo i s Dominikovom radnjom. Navikli se i više nisu pitali ni o čem. Ni o natpisu nad vratima. Naznaka o živu cvijeću značila je naprosto da se tu prodaje cvijeće u vazama, ne podrezano u stručke, pretvorene u vodom natopljene beživotne ukrase koji će još koji dan jeftino hiniti svježinu i ljepotu.

Posao je dobro krenuo i Dominik je za pomoćnika uzeo vrijedna domaćega mladića. Pametan, radišan, mlad prodavač uskoro ga je sasvim oslobodio rada. Sugrađani su ga počeli štovati još i više – uspješan, bogat čovjek ne bavi se prodajom na štandu. On organizira posao, brine se o nabavi, nadgleda potražnju, vodi knjige.

Dominik je dobio ono što je htio: vrijeme nužno za njegovu pravu strast. Došao bi ujutro, obišao reda radi trgovinu, a zatim polako, uz obaluodšetao nazad kući, do svog voćnjaka. Obišao je svaki cvijet, porazgovarao sa svakim, davao mu vode ili koji grumen gnoja, znajući dobro što mu treba.

Već neko vrijeme na samome rubu proplanka, nedaleko njegova imanja, primijetio je predivan iris. Uspravan, ponosan, čija je plavet očaravala i privlačila, tako da nisi mogao proći pored nje a da je ne primijetiš. Dugo, danima ju je gledao i na kraju odlučio.

Jednoga jutra, na povratku iz grada, ode gore i oprezno izvadi iz zemlje čitavu biljku s gomoljima i podancima te je odnese u svoj voćnjak i tamo posadi. Kako si lijepa, tepao joj je zaljubljeno. Najljepši cvijet koji sam ikada vidio. Glasnica bogova, dostojna boginja. Htio bih da ti je dobro. Htio bih da si dobro. Htio bih ti najbolje na svijetu.

Iris je odgovarala na svom nečujnom jeziku i Dominik je znao da uživa. Radovao joj se svim svojim bićem, svakim damarom. Satima je bdio nad njom. Bila je to ljubav jaka koliko i tajna. Iris i on su se osjećali.

Prolazilo je ljeto. Obilazak radnje obavljao je rutinski, odradio sve što je trebalo u cvjetnjaku, a potom odlazio svojoj Iris. Tako ju je nazivao – moja Iris. Nitko osim jedne starice u gradu, a govorilo se da je vidovita, nije primjećivao išta osobita na Dominiku. Ona je jedne nedjelje prišla i rekla mu tiho, smješkajući se zavjerenički: Imate onaj sjaj u očima.

No, jednoga dana Iris nije odgovorila onako veselo kako je navikao. Naprije pomisli da se zabunio. Ali nije. Ni tog ni narednih dana Iris se više nije radovala onako kako je Dominik navikao.

Dugo se, besanim noćima pitao što bi mogao biti uzrok njenoj tuzi. Teška srca konačno je priznao sebi samome. Jednoga jutra umjesto u grad, otputi se ravno u cvjetnjak. Polako, nježno, pažnjom koju samo ljubav može dati dlanovima, otkopao ju je i vratio tamo, na proplanak, gdje ju je i ugledao prvi put, ni ne znajući kako je tamo niknula.

Usadio ju je u mjesto koje joj pripada i kojemu je ona pripadala. Tiho i bolno utisnu cjelov u plave cvjetne listove. Uspravi se i zakoraca nazad k svom imanju. No tada se dogodi nešto još bolnije. Zastao je i osvrnuo se te rekao glasom koji poznaju samo pjesnici i zaljubljenici: Budi dobro.

Čuo je, nije znao kako ni otkuda, možda samo u svojoj glavi, a možda je glas došao iz oblaka, ali je bio siguran da je to Iris, božanstvena Perunika, odgovorila nakon mnogo dana opet sretno i poletno: Znaš da ću biti dobro.

Zasuzio je. Nikada više radosti kad ga vidi! Nikada više nježnosti kad osjeti njegove ruke! Bit će joj dobro bez njega. Bit će joj bolje.

Toga jutra nije se pojavio u gradu. Ni idućega nije obišao trgovinu. Nakon pet dana izbivanja ljudi se zabrinuše i krenuše njegovo kući. Nađoše ga u naslonjaču na trijemu. Čudno – sličio je na drveni kip. Smeđ, otvrdnuo, suh. Ona starica, vidovnjakinja, rekla je tiho: -Dominik je uvenuo.