Piše: Antun Pavešković

Mudrosti, neiskusno sviću zore,
Na obične reči više nemam pravo!

Tako je pjevao Branko Miljković, čovjek koji je po svoju smrt došao u Zagreb. Kada se sjetim njegove sudbine, pitam se po što sam ja došao u ovaj grad, moj drugi zavičaj. Je li ovo krajolik smrti, sramežljiv dah gornjogradskih ocvalih vrtova, lažna balada prekjučerašnjih bogataša iz tzv. boljih kvartova ili ozemlje duša koje bi mi mogle nešto značiti, onih kojima bih mogao ili barem želio nešto dati.

Bože moj, kad čitam današnje konkretiste, ponosno neuke urednike knjiga pretplaćenih na brojne književne nagrade, kojekakve mandiće i slične mrzovoljnike po profesiji, svirce za draškanje tzv. decentnih dama sumnjiva ukusa (ukus se, za razliku od «bolje prošlosti» ne može kupiti!), sjetim se jednoga davnašnjeg nasporazuma, tako karakteristična za naivne klerike iz barbarskih provincija.

Antun Šoljan, velikan hrvatske književne scene, gotovo tri godine u jednom od tada vodećih listova, Telegramu, vodio je kritičku rubriku Poezija od subote do subote. Naknadno je krajem 1964. i početkom 1965. okupio tekstove, a prikazao je i ocijenio više od dvije stotine knjiga poezije na hrvatskome i srpskom govornome području te prikaze ukoričio i objelodanio 1965. pod naslovom Trogodišnja kronika poezije hrvatske i srpske 1960-1962. Šoljan kritičar bio je nemilosrdan. Uostalom, i na taj način krčio je put vlastitoj književnoj afirmaciji. Majdak, Majetić, Mirjana Stefanović, i brojni drugi, zasluženo ili nezasluženo, samljeveni su u Šoljanovu žrvnju.

Žrtvom ove nesmiljene književnokritičke idiosinkrazije postao je i Branko Miljković (kao, uostalom, i njegov manje darovit hrvatski prezimenjak). Ne citiram, a kome je do doslovna teksta neka ga potraži u spomenutoj knjizi, ali jedan od najvećih pjesnika i patnika srpske suvremene poezije, u Zagrebu je tih davnih godina ispao maltene diletant, pozer, zapravo bezveznjak.

Poznavao sam Šoljana i osobno. Sviđala mi se njegova duhovitost, neposrednost, vedri duh i nesalomljiva volja za životom. Nikada mu, tijekom tih ovlašnih susreta, nisam spominjao dotičnu kritiku. Zašto? Dok su nam se putovi ukrštali, nisam bio svjestan odgovora. Danas znam. Znam da u najmanju ruku nije problem u Šoljanu. On je samo na vrijeme shvatio da u ovoj sredini, u ovome gradu najbolje prolaze oni što najsočnije pljuju. U samoj poeziji mjesta su već unaprijed doznačena. Nekoliko književnih brandova koje čita pet i pol profesionalaca i pokoji čudak zaljubljen u magiju nepatvorena pjesništva, a na drugoj strani hrpa otrcanih mucavaca čijim se zbirkama bave dragocjeno rijetki čitatelji ( tj. oni sami).

U takvoj sredini najbrže se afirmiraju književni kriminalci/ke. Ili mangupi, kakav je bio Šoljan. (Srećom, uradio je Šoljan i nešto ozbiljnije od povremena kritičkog švindleraja). No, sumnjam da bi Miljković i danas bolje prošao kada bi se nekim čudom pojavio kao relativno nepoznat poeta u našem malom mistu od gotovo milijun stanovnika. Lijepo govorenje, duša na dlanu ponuđena, tuga uzaludnih ljubavi, nježnost nesebična poput mirisa mjendulova cvijeta rekviziti su za sprdnju «književnih veličina» po mjeri HDZ-a (= nipošto, božesačuvaj, ni na kraj mi ovo malo pameti nije biti politički nekorektan, pogotovo ne spram stranke čijega predsjednika i osobno dobro poznajem – ne, ova pokrata znači doslovno: Hrvatska do Zrinjevca, a ovdje primijenjena označava dosege književne relevantnosti!!!).

Tužan sam. Uvrštenjem Miljkovićeve kultne pjesme podsjetio me urednik ovoga portala na Ujevićevu nadu – nisam li pjesnik, ja sam barem patnik. Jer oni jadovi što su prazninom svojih duša «ulaštili» nekadašnje izbe gdje su životarili i stvarali geniji hrvatske književnosti, srpskog bi pjesnika još jednom uvjerili da se u Zagrebu umire. Bio bi u krivu! Ako se pod Sljemenom i umire, ne umire se zbog jeftinih ljubavi i pomodnih zanosa. Na njih se ne osvrće! Zbog njih se ne pati. A, ipak, bitno je da postoje, jer samo zbog njih možemo pojmiti što znači hodati malen ispod zvijezda. Ti bumbari iz herbarija Zbigniewa Herberta nikada neće osjetiti dirljivu veličinu Brankovih stihova:

Moje se srce gasi, oči gore.
Pevajte, divni starci, dok nad glavom
Rasprskavaju se zvezde kao metafore!
Što je visoko iščezne, što je nisko istruli.
Ptico, dovešću te do reči. Al vrati
Pozajmljeni plamen. Pepeo ne huli.
U tuđem smo srcu svoje srce čuli.
Isto je pevati i umirati.