Antun Pavešković

Umro je Günter Grass. Europa živi. Dokle? Čini se zauvijek. Ne izumre li demografski, još će dugo uživati plodove vlastitih pokajanja, uživajući u mazohističkoj igri stida, samosažaljenja i visoko uzdignuta moralističkog kažiprsta. Oduvijek je sjajno kapitalizirala vlastite poraze. Tako je i sada, dok se oprašta od sina naizgled neposlušna, buntovna s razlogom, a u biti savršena djeteta svoje majke. Djeteta kome se svaka bezobraština na kraju oprosti jer je u njegovu džepu uvijek skriveno neko spasonosno «ali».

Obdario nas je sjajnim romanom Limeni bubanj, manje sjajnim ali zanatski maestralnim Lumburom, dramama, ogledima, likovnim opusom te hvaljenim i pomalo zamornim autobiografskim zapisima Dok ljuštim luk u kojima je, na otvoreno zgražanje ljevičarske, indignaciju građanske i beskrajno naslađivanje desničarske Europe otkrio svoju nacističku mladost. No, jako su brzo iznađene spasonosne izlike. Ta dečko je bio mlad, nezreo, pubertetski zaluđen, kasnije se osvijestio, bio je savjest poslijeratne Njemačke, veliki umjetnik, moralna vertikala, kritičar društva. Uostalom, to i nije bila dragovoljna služba, htio je biti podmorničar, a završio siroti u SS-Waffen.

Istina, ironija na račun velike figure može biti neukusna. Međutim, je li Grassovo priznanje o vlastitoj mračnoj prošlosti sasvim ukusno? Na stranu Grass veliki umjetnik i militantni humanist, ali Grass ispovjedalac u najmanju ruku nije pretjerano uvjerljiv. Naravno, kulturna javnost i mediji našli su kompromisno rješenje – nitko ga ne osuđuje zbog zabluda njegove mladosti, ali je moralno problematično to što je više od pet desetljeća šutio o vlastitoj, istodobno nemilosrdno sudeći tuđu, kolektivnu i individualnu, prošlost. Ostaje i sumnja nije li sve to uradio radi samopromocije.

No, ako je kompromis i ispravan, olako se preskočilo samu ispovijed. Sve je u njoj tako nevino iskreno, sve je iskazano nekom vrstom nemilosrdna samoljuštenja da već i stil abolira autora od eventualnih grijeha, unaprijed stigmatizirajući svaku pakosnu primisao sa strane. Uostalom, sam Grass priznaje «primamljivu želju da mu sudim, možda čak i da ga osudim», ali taj deran, njegov alter ego, bježi u majčino krilo vičući da je bio dijete, samo dijete. Koja neodoljiva idila nevinosti! Zašto joj ne povjerovati. Malo kasnije pisac kaže da je ionako bio mladi nacist, vjeran do kraja, ograđujući se tek da nije baš fanatično hrlio u prve redove, što će, zaključujemo, prije biti praktična skrb za vlastitu glavu, nego moralni uzmak. I opet uvjerljivo, a vrhunac uvjerljivosti jest Grassovo priznanje: «Ono što sam prihvatio s glupim ponosom svojih mladenačkih godina, želio sam nakon rata prešutjeti zbog novonarasla stida. Ali teret je ostao i nitko ga nije mogao olakšati.»

Stid i teret, nasljeđe kršćanske Europe, Grass efektno eksploatira. Jer, kako ne suosjećati s teretom nečijeg križa, čak i kada on ne traži oprosta – ili pogotovo stoga! Kako ne razumjeti staroga čovjeka koji je imao snage krenuti, nakon brojnih bitaka na bojištu kolektivnog morala, u konačni obračun sa samim sobom. Zašto ne pružiti ruku onome tko, dobrovoljno prihvaćajući «tiraniju kajanja», istu lišava tiranske prisile, a kajanju daje martirsku uvjerljivost?

Samo su dvije mogućnosti: posumnjati u prigodnost Grassove iskrenosti ili sumnju odbaciti. U prvom slučaju vjerujemo Adornu, u drugom ga posve osporavamo. Ako je, naime, pisati poeziju poslije Auschwitza barbarski, onda je svaka idila u doba Auschwitza, ma koliko lišena osobne krivnje za zločine, u biti nemoralna. Je li to htio neizravno poručiti Grass? Ako jest, tada nas je i opet pretekao. U tom slučaju postaje jasnijom i njegova gorljivost u osudi kolektivnog zaborava prošlosti i razumljiviji njegov strah od ponovnog ujedinjenja Njemačke. Implicitna teza, naime, glasi: ako sam ja sam, mada osobno nedužan, toliko dugo izbjegavao suočenje s istinom, što tada očekivati od zemlje kolektivno izravno odgovorne za krvavu prošlost kontinenta?!

Grass ništa ne prepušta zaboravu. Čak ni vlastitu edipalnost. Ni tu se ne uklapa u shemu – otac mu je bio previše miroljubiv i svojom popustljivošću osujetio je mladićevu edipovsku zavist. Ta učmalo nekonfliktna sredina solidan je poticaj bijegu u avanturu koju u tom trenutku najpouzdanije jamči vojska i SS. Pisac se pita o vlastitom izboru i zaključuje kako je Waffen-SS doživljavao elitnom jedinicom, znači – nekom vrste ulaznice u mitsko poprište novovjeke gigantomahije, opojno poput obećanja vječnosti.

Ipak, pitanje ostaje nedorečeno. Pitati se o izboru i posljedicama znači pristati na krivnju. Krivnja obećaje iskupljenje u formi kazne, ma kakva ona bila. Jedna druga riječ čini mi se sretnijim izborom: odgovornost. Ona isključuje tužitelja, figuru kojoj se Grass tako rado utjecao. Ne moramo snositi krivicu za mladenačke zablude, ali smo odgovorni čak i ako smo u dječačkim godinama prečuli poruke ideologije koja nas je zavela. Mladost ne pravda vjeru Vođi koji precizno svodi Židove i brojne druge skupine na neljude, svojevrsni virus koga se treba lišiti. Je li dovoljno kajati se? Iskupljuje li nas ispovijed?

Stara dobra Europa izumila je nečuvena zvjerstva. Cinična, prijetvorna stara dama u konačnici nas suočava i sa sobom samom, namećući kriptokolonijalni model obvezatne indulgencije kao trajnu obvezu na etičnost. Zahvalnost kojom je ispratila jednog od svojih gromkih glasnogovornika dokaz je da pobjednici pišu povijest i u porazu.