Hrvati su glup narod. U to nas uvjeravaju sa svih strana. Sjetimo se davnog hadezeovskog jumbo plakata na kojem mudri starac uzdignuta kažiprsta objašnjava zbunjenoj tinejđerici za koga glasovati. Ili spin-tečajeva koji poučavaju kako ljubiti Lijepu Našu. Odnosno, zadnje esdepeovske ekipe koja je vladala bestidno kapitalistički, a dirljivo se zaklinjala u socijaldemokraciju. Mi Hrvati smo uglavnom šutjeli dopuštajući huljama da pod ruhom Domovine skrivaju vlastitu golotinju. Car je gol – svi su to shvatili odavno. Svi osim prosječnog hrvatskog glasača. Istog onoga koji dnevno pije dozu medijske pameti.

Ne prođe tako ni dan, a da nacionalna dalekovidnica ne ponudi buket mudrih glava koji nam tumače političku i društvenu zbilju. Doduše, komentatori raznih fela nisu rijetkost ni na inozemnim televizijama. Kao ni PR stručnjaci. Možemo biti ponosni da kao nacija ne zaostajemo u broju spomenutih. Barem smo u nečemu izjednačeni sa svijetom. Toliko da više naprosto ne trebamo ni razmišljati, a ni brinuti za osobnu, profesionalnu, društvenu promociju. Dovoljno je plaćati TV-pretplatu.

Baudrillard nam je pokazao da ne živimo u stvarnom svijetu. Sjajan film Trumanov show metafora je naše nevjerodostojnosti. No, Trumanov je filmski svijet glamurozan. Velika laž na naš način šlampava je po našoj mjeri. Ni to, međutim, nije važno.

Poanta je u brojkama. Bezbroj analitičara i prognozera uvjerava nas da nismo u stanju uporabiti vlastitu sivu tvar, nemoćnu pred tako složenom stvarnošću kao što je hrvatska. Stvarnost i na taj način pokazuje da je u nas previše pametnih, a malo ili nimalo pameti. Jednako kao što umjesto marketinške strategije na svakom uglu imamo PR agenciju. Bitno je da prodavači magle zarađuju. Činjenica da kupujemo njihovu robu zoran je dokaz koliko su Hrvati glup narod.