Svaki put kad čujem ekspertize o nabujalom nacionalizmu, pa dolazile i iz usta srpskog predsjednika i bivšeg (?) četnika, ne odolim napasti sjećanja. Ne sjećam se često ni zaboravljenih Habsburgovaca koji su patentirali kolonijalnu tezu o hrvatskom nacionalizmu, ne sjećam se rado ni pravoslavne jeze nad mogućim “pokatoličenjem”, rijetko se sjećam i neprekidne priče o hrvatskom šovinizmu i srpskoj rasnoj nadmoći koja još od 1902. neprekidno do naših dana traje na hrvatskoj javnoj sceni. Ne sjećam se ni Pavelića ni njegova “konačnog rješenja” srpskog pitanja. Ne zato jer me kojekakvi Gulini histerično pozivaju na diktaturu kajanja, nego zato jer je ona nepotrebna: sami Hrvati obračunali su sa zločincima, ma što o tome grupica ustašoida i njihova četnička braća mislili. Ne kajem se – ponosan sam na hrvatski antifašizam bez koga ne bi bilo ni onog jugoslavenskog.

Ne, sjećam se jednog krasnog čovjeka, velikog humanista i antifašističkog borca, pokojnog Živka Juzbašića i njegove teze o Domovinskom ratu kao borbi protiv fašizma, kojom je uporno argumentirao potrebu  da se spriječi očijukanje s endehaškim simbolima. Ne bori se fašizmom protiv fašizma! No, riječi Živka Juzbašića potisnute su, kao što je preveniran i dovršetak ratne priče u našem sokaku.

U Hrvatskoj nije problem obnova priče o ratu – problem je u tome što ta priča, kao  ni rat, nisu dovršeni. Oni ne mogu biti dovršeni dok se zločin ne individualizira, a kako ga individualizirati kada protagonisti politike koja je namijenila istrebljenje čitavih područja, politike koja je tjerala nesrpske stanovnike da kao u doba najgoreg holokausta nose na rukavima oznake “drugosti”, kada, dakle, dužnosnici političkih tijela fašistoidne tvorevine Krajine danas sjede u Hrvatskome saboru. O amnestiranim zločincima koji se na ulici u lice cere svojim žrtvama, da se i ne govori. Zločin nema nacionalnosti, on se ne može pravdati relativizacijom, on se mora osuditi. Halabuka oko „milijunskih“ hrvatskih zločina neće prestati sve dok se ne osude počinitelji, ali oni su zakonski amnestirani kada je riječ o srpskom fašizmu devedesetih. Stalno dovođenje u svezu hrvatskih ekscesa sa srpskim fašizmom, samo podgrijava osjećaj nepravde, a ona je u slučaju hrvatskih žrtava (bez obzira na njihovu nacionalnost!) duboka i temeljita.

Prestanemo li pričati o ratu, ozdravit ćemo kao društvo – to je još jedna bolesna pretpostavka koja bestidno zamjenjuje teze. Nije rat i priča o ratu uzrok nacionalizma u Hrvatskoj. Nacionalizam se nametnički hrani tim osjećajem nepravde, neselektivnog oprosta. Izjednačavanje svih Srba sa srpskim fašizmom moguće je zaista sve dok su aktualne teze o naracijama kao krivcima za viktimizaciju manjina. Moguće, ali i beskrajno nepravedno i opasno. Također, svi oni koji danas prodaju priču o spasonosnom zaboravu, na vrlo opasan način izjednačuju Srbe sa srpskim zločincima. Ustašoidima ćemo začepiti usta ne zabranom pripovijesti, nego uklanjanjem njihova uzroka. Prošli rat mora završiti tamo gdje završavaju svi ratovi – za zelenim stolom. Ali, gospodo, zaboravili smo da se za stol sjeda tek kada su zločinci kažnjeni za svoje zločine. I još smo nešto zaboravili – nacionalizam se najslasnije hrani nacionalizmom. Onim prikrivenim ili otvorenim. Stoga argumenti „imate i vi svoje grijehe“ pa stoga treba sve zaboraviti, ne vodi oprostu, a bez oprosta preostaje samo mržnja.