Malo je reći kako je Marija Braut bila dobri duh Zagreba.

Ona je bila kroničar mog rodnog grada kakvoga ga zauvijek želim zadržati u sjećanju. Ne kažem da taj svijet Zagreba s Marijinih fotografija više ne postoji, ta su mjesta još uvijek ovdje, no atmosfera koja u meni budi uspomene na neka ljepša vremena neće se ponoviti. Možda se neće ponoviti jer me veže za mladost koju ne možemo vratiti, a svi smo pomalo sentimentalni oko stvari koje nas podsjećaju na odrastanje. A moje odrastanje bilo je upravo u 80-ima od kada datiraju i neke od najljepših Marijinim fotografija Zagreba.

Njezine su me fotografije opčinile puno prije nego sam je upoznao. Kada danas u svojoj sobi gledam njezine stepenice iz Mesničke prema Gornjem gradu kao da hodam po njima… sjećam se trenutaka kada sam ih često kao student prolazio na putu za Lap. Klupa na Zrinjevcu je možda upravo ona na kojoj sam se rado odmarao. Sve su to fragmenti mojega života na fotografijama na kojima nisam prisutan, ali su snažan dio mojih osobnih uspomena.

Imao sam sreću upoznati je mnogo godina kasnije. Poseban je osjećaj kad susretneš ljude koje izuzetno poštuješ i oni te puste u svoj život. Meni je bilo dovoljno da sam se samo malo okrznuo o njezin život. Pamtiti ću naše susrete u Cinkušu, Pod starim krovovima, kod Krole… njezin smijeh, ali i melankoliju, njezinu fragilnu figuru, ali i britak jezik.

Njezine su fotografije za mene više od običnih slika, i sada kada je više nema, još će me više podsjećati na prolaznost vremena i na to koliko smo smrti, ali te gradske klupe, ulice, stubišta i trgovi ostati će zauvijek uhvaćeni u trenutku neke životne radosti ili tuge koju nam nitko ne može oduzeti.