Piše: Božica Jelušić

Ne znam odakle toliko klaunova u našem javnom, kulturnom i društenom prostoru. Odakle sve to kreveljenje, preglumljivanje, izlaganje vlastite intime do gole stražnjice, ta pomama za SVIDLJIVOŠĆU, uz neprestano plutanje po površini stvari i klaunovsko cerekanje u stilu lažnoga glamura i nategnutog optimizma. Ljudi od kojih očekuješ da snime film, napišu roman, postave predstavu, odigraju ulogu, savladaju neku tešku glazbenu dionicu, zaskaču te sa stranica petparačkih časopisa, guraju ti u facu svoje zavjese, perilice, ormariće za cipele, kućne ljubimce i okićene jelke, hvaleći novoga partnera ili partnericu, glumeći liberale, građane, slobodoumnjake i nekakve “ljude svjetskog formata”, koji su nadišli malograđanska mjerila.

Ustvari, upravo je obratno: oni su ti, koji uspostavljaju svijet niskih mjerila, klaunovsko nadriveselje i neiskreno žaljenje s nacrtanom suzom.Oni izdižu ideal Severine i Thompsona, kao uzorak “uspjeha”, oni žude da budu “općenarodna svojina” kao bandićevci i mamićevci svih fela, tražeći da ih se boduje po onome, što javno pokazuju, umjesto po tome što stvarno jesu u izvornom potencijalu. Zato je moguće da nekada odličan kazališni karakterni glumac želi biti cvilavo-paranoični Izet u nekakvoj prizemnoj seriji, a ne želi biti Hamlet, kojega više i nije u stanju odglumiti, ili kralj Lear, što bi mu po godinama čak više odgovaralo.Ozbiljnost više nije na cijeni, držanje ljestvice ne isplati se, kriteriji se ruše do gubitka samopoštovanja. Čast profesije ne postoji, kao ni odgovornost prema svom talentu. Ispražnjenost od pravih osjećanja, igra pod maskom, kliberenje do besvijesti,postaju imperativi vremena. Pozeri i lažitorbe, ovisnici o publicitetu, sakupljači lajkova manijaci samopromičbe, zamijenili su istinske javne ličnosti i svijetu potrebne uzore.

Ta pošast tako je raširena, da se i političari nominalno najvišeg ranga ubacuju u igru, kverulantski se “šegače” preko medija i društvenih mreža s konkurencijom, sikću na kritiku, uvlače se pod kožu jedva pismenom puku i sile svoje pisce govora i PR stručnjake na sve veću proizvodnju mjehura od sapunice, na svakodnevnoj bazi. Uzalud veli jedan ugledni psihijatar mlađe generacije da je riječ o ozbiljnom simptomu, kojega bi trebalo opservirati i liječiti. Naime: ” “Veliki broj lidera utjelovljuje obilježja narcistične ličnosti, s obilježjima kulta ličnosti,pri čemu ona nije autentična, dakle, dominacija lažnog selfa, “na van”, nerealnog. Osoba očekuje da joj se svi dive, ne podnosi kritiku, tako da mi u našim radovima istražujemo takozvanu “V točku” narcisa, točku vulnerabilnosti, i što se događa kad se narcističnu ličnost “pikne u V točku…Onaj tko to napravi, obično iskusi narcističku agresiju povrijeđenog narcisa”.

Nije bitno jeste li u ovom opisu prepoznali nekoga iz bliže okoline ili našu aktualnu “Prvosjedeću” ili dojučerašnjeg idola, po kome se već lovi “plava trava zaborava”. Svi su oni, kako rekosmo iz roda KLAUNOVA, samo što imaju angažmane u različitim cirkusima. A publika smo mi, uvijek isti, jednako ustravljeni i trajno nezabavljeni.