Čitala tekst o S. Sontag, gospođi zvanoj Sijedi pramen u Jutarnjem. Činilo mi se da sve bitno o njoj već znam, a ipak…”Mračna Lady ” bila je slomljena posuda, iz koje je stalno otjecala voda radosti, samopouzdanja i vitalnosti. Ostadoh začuđena.Tužna. Tako dobro poznajem tu tjeskobom neuklopivost, osjećaj “neadekvatnosti”, tijesnu kožu. Kod nje još: opaka dijagnoza, muke sa spolnošću, čuvanjem intime. Uslužnost podlom, pakosnom i netalentiranom partneru, da bi zadržala skrbništvo nad sinom. Beznadno trajbanje, napor, ultimativna prisutnost u javnosti, usprkos gađenju. Posuđivanje svoga imena i talenta, užas neorganiziranosti. Kompliciran odnos s A. Lebowitz, koja je i sama bila takva (a koji S. “nikada nije željela priznati”, premda je nejasno ZAŠTO bi i kome priznala?). Tu su još njeni demoni, strahovi i tuge. Želja da ugodi majci, želja da ostavi trag.
Najviše me pogodilo ono što sam već rekla u vlastitom stihu: “Idem tamo gdje mene nema”. Tako i ona, zovući novinara radi razgovora, moli da je “oslobodi one Sontag”, govoreći o sebi u trećem licu. Strankinja, vazda i zauvijek. Ona čuje kako drvo plače, ali svijet nju ne bi čuo niti da vrišti na trgu iz svega glasa. To ih naime uznemirava, ruši im stvorenu sliku o uspjehu, sjaju i glamuru. I tako to, velim… Popila sam kavu i vratila se kući. U telefonskoj prodaji nude mi SVIŠČEVU MAST, kao lijek od svih nevolja. Izderala sam se na agenticu, da neću i neka me ne prekida dok radim. Bogamu, možda sam trebala kupiti. Preobraziti se preko noći u dikobraza i pobjeći u nekakvu divljinu, ako takva uopće još postoji.
Daleko od gomile i još dalje od sebe!
radio gornji grad 
