Pantovčak treba zatvoriti. Zgrada je bila građena za diktatorske potrebe, izolirana, napola bunker, napola rezidencija, sakrivena u šumi, nepristupačna i izolirana daleko od grada. Već Franji Tuđmanu nije dobro činila. Tamo si je organizirao djetinjastu fantaziju s baletnim stražarima, nazivao sebe vrhovnikom a Titovu vilu dvorima, slao narodu poslanice kao papa iz Vatikana i izgubio svaki kontakt s realnostima. Kad je Bill Clinton na pet minuta došao u Hrvatsku, Tuđman je iz dvora morao je pojuriti na aerodrom Pleso, skupa sa svojih par kičastih dekoracija. Katastrofalan utjecaj na pishu Pantovčaka kao disneylanda moći vidio se na Kolindi Grabar-Kitarović, sasvim dezorijentiranoj u pogledu toga što znači biti predsjednik jedne republike; na isteku mandata se pretvorila u farsični lik na opću narodnu zabavu. Posjećivala je Hrvatsku, ‘izmještavajući’ svoj ured (s velikim slovom, Ured) i tada su joj i po provinciji vojni i vatrogasni orkestri morali trubentati, spuštati i dizati zastave a ona se držala za srce.

Sada je na istom mjestu i Zoran Milanović izgubio svaku orijentaciju. Inače urbani tip i autor izvanrednog inauguralnog govora, u gluhoći Titove vile počeo je pisati nekakve kasnovečernje tekstove, poput adolescenta. S imaginarnih visina funkcije ni na nebu ni na zemlji, adolescent se obračunava sa svima iz razreda i sa špice. Komentira kako se oblače, tko mu ide na živce, brani dečke iz svojeg birca, napada i izruguje se strogima profesorima koji su rušili na ispitima.

Što su podno Medvednice češće jesenske magle, stanovnik Pantovčaka sve više odljepljuje i, kao njegova prethodnica, postaje i zao. U situaciji potpunog imuniteta, na hrvatski: nekažnjivosti, on tvituje i statusira što mu padne na pamet. Nema što raditi u odajama kamo ga je narod poslao na stipendiju, nitko ne dolazi, a oko njega se svi drže kao da je najvažnija ličnost na svijetu. Hodaju na prstima, pitaju ga hoće li kavu, kad će ručati. Koliko je u toj nadrealnoj, snovitoj dekoraciji Zoran Milanović psihički regredirao vidi se po tome da se uzda u svoje ‘frajerske reflekse’, pa se ‘frajerski’ obrecne, frajerski smijulji, ‘spušta’. Zna on sa špice sve. Evo, da je profesor Žarko Puhovski bio ‘druker’ – to je kad na milicijskoj stanici izdiktiraš s kim si sve krao automobil. Ali, iz Milanovića zapahuje drugorazredna špica, slabo informirana gdje se govori ‘Jesi čul da…? On govori, iz prikrajka, felerično, kao promatrač a ne protagonist ili pravi sudionik bilo čega važnog.

Pantovčak okružen borovima kod njega proizvodi nervozu. Previše gleda televiziju, satima je na internetu, ne zna više s kim bi ručao, čeka hoće li te netko pozvati na veselicu. Jer gore telefoni ne zvone, osim službenih koji su za svakog ozbiljnog čovjeka samo otaljavanje. Dosada vlada u napuštenoj diktatorskoj vili usred  jedne male zemlje u kojoj ti se čini da poznaš svakoga, a ako si tračer, to gore. Jer, ne poznaš li nekoga a veliki si prezident, o njemu možeš dobiti dosje – to će ti donijeti već na naredni sastanak u ponedjeljak.

Za samo par mjeseci, Zoran Milanović je paradoksalno završio na ‘Zna se’. Zna se, veli, da je profesor Puhovski i ne znam tko još. Zna on kao što i njegovi pajdaši prepričavaju što su čuli o nekome, a kako samo štosaju čim im netko okrene leđa. Fatalno je dakako kad čovjek zna samo što je čuo, ili što je policija čula. Pa je, jer je tako čula, Kolinda Grabar Kitarović baljezgala da je već kralj Tomislav govorio Za dom spremni. Čula od kakvog svog sumračnog savjetnika u hodniku, od prijateljica ili na nekom pijanom rođendanu. Milanovićev ‘zna se’ (za Puhovskog), njegov ‘vidim ja’ (kako se seljački oblači Tomašević), njegov ‘znam ja’ te babe, okupirao mu je mozak nakon vrlo kratkog Shininga na Pantovčaku i vjerojatno je  simptom poremećaja u samoći. Štosa, ha-ha-ha, misleći  da je duhovit kao Stipe Mesić, repa glupost za glupošću, neobuzdan od ikoga, sam svoj disc-jockey za pultom stanice Radio Pantovčak.

Mefisto koji je programirao katastrofu Milanović/Grabar Kitarović je bio rečeni Stipe Mesić. On nije bio samo rođeni kavanski zafrkant. Lijevom rukom, vjerojatno u puloveru, smijenio je jednog ponedjeljka jedno dvadesetak Ćesića-Rojsova, Domazeta i Krstčevića, generala iz kavane na Jarunu, a onda i predao vladi sve svoje, zapravo diktatorske ovlasti vladi i parlamentu. Od tada je vila na Pantovčaku postala prazna škatulja, i ona neminovno ide svojem kraju. Predsjednici skupa s njom. Baletani s drvenim puškama koji plešu ambasadorima u jesenja jutra ili Milanović bez baletana ali s toliko vremena da na N1 i RTL-u prati svaki mig Žarka Puhovskog – za kojeg misli da tamo proriče budućnost! – na Pantovčaku bi jednostavno trebalo isključiti grijanje i pustiti da zdanje ostane ono što je, napuštena, od početka beznadežna, tek pomoćna vila jednog ozbiljnog diktatora, loše dizajnirana i očito psihološki pogubna.

Može li se potom ta starija novogradnja staviti u oglasnik i nekome prodati – arapski šeikovi u posljednje vrijeme jako vole planinski zrak – ili ju treba pretvoriti u nešto korisno kao oporavilište ili dječji dom, drugorazredno je pitanje. Zdravstvena ustanova bila bi logična, u Zagrebu je postojala dobra tradicija da se bolnice i oporavilišta grade na najljepšim, zelenim parcelama na brežuljcima. Za sada je međutim glavno je da otpadnu troškovi i da se predsjednike od tamo makne. Milanović i njegovi nasljednici neće zbog toga trpjeti. Vila Vajs ima na Cmroku, Gornjem gradu i Tuškancu koliko hoćeš, toga smo se hvala bogu narekvirirali.