Ne volim sudjelovati u anketama o nekom proizvodu ili usluzi jer su one manipulacija – uvlačenje u marketing, bilo da te sugestibilnim pitanjima navlače da nešto hvališ pa time kao ocjenjivač sudjeluješ u reklamiranju nekog ili nečeg ili čak bivaš naveden kupiti nešto što ti – slijedom odgovora na pitanja, ispada – treba i što zbog ljubaznosti anketara ne možeš lako odbiti! Pa su mi draže direktne reklame koje nemaju skrivenih namjera nego ti otvoreno nude nešto po nekoj cijeni. U internetu se tome doskače adblock programom i programom protiv spamova, a koji su svi varijanta antivirusnih programa.

Ali virus ne bi bio virus da nije inteligentan, on ima moć modifikacije pa se javlja u obliku pohvalnog iskaza o nekome i nečemu što nazivamo prikrivenom reklamom a u delikatnim slučajevima čak i dezinformacijom. Zato je na mjestu kad se pokreću kampanje protiv dezinformiranja i organiziraju radionice za mlade ali i za odrasle u namjeri da ih upute kako da prepoznaju istinu i činjenice u odnosu na informacijski materijal u kojemu su činjenice preparirane ili tako posložene da iskrivljuju istinu a nekad i doslovno lažu. Ukratko – ljudi se upućuje u prvom redu na to da provjere izvor. Ima li izvor reference koje garantiraju njegovu vjerodostojnost?

Znamo – laž postoji da bi se njome postigla neka korist, materijalna ili psihološka. Nadalje, obično se drži da je manipulator onaj tko se želi obogatiti ili postići politički cilj ili namaknuti moć u nekoj domeni. Zato za vještinu laganja i pretvaranja postoje i (legitimni) komunikacijski treninzi! Ono: kako prodati sebe i svoj proizvod, odnosno sliku sebe. Viši stupanj ove komunikacijske vještine je kad osoba od stanovite moći navode druge da (pro)daju sebe kako bi dodatno prodale moćnika i učvrstila mu položaj.

Da ne dužim: na ovom stupnju demokracije, liberalnog tržišta i nadasve postčinjeničnog društva – gotovo sve je dopušteno; svak obmanjuje svakoga i u tom prijenosu poruka se katkad gubi veza s realnošću pa se susrećemo čak i s bizarnom idejom da je covid 19 ne postoji; korona da je laž! Postoje podaci…

Kad se mogu plasirati nebuloze iz područja prirodnih, krajnje egzaktnih znanosti, što ne bi iz područja društva i kulture te umjetnosti? Estetika je nešto što graniči s metafizikom, gdje se stvari i onako ne mogu uhvatiti ni za glavu ni za rep! Uz to, u ovom području postoji tabu moralnosti, u to se ne dira!

Podcrtavam – kultura, to je nešto odiše besprijekornom čistoćom i moralnom neupitnošću! Pa k tome nešto vezano za književnost – književnost što  prokazuje licemjerje, laži i nepravde… Osjećaš strahopoštovanje! Kad neki pisac za sebe ili za drugog pisca kaže da je super; zar ćeš sumnjati u ono što kažu ljudi od duha? Pa još ako je pisac – ne samo tvorac svojih knjiga nego i urednik tuđih pa k tome još i časopisa, on je i dobrotvorac! Slava njemu i njegovom timu!

Elem, neki dan – u fb-u mi došlo na messinger  poruka da se u časopisu Tema sprema temat o časopisu Quorum pa nek dam prilog o tome između jedne i tri kartice. Nema kulture obraćanja, da me oslovi sa „Draga Zorice” ili „Poštovana gospođo Radaković”, nego odmah – dum u glavu – da se ne troši dragocjeno vrijeme, poruka je za više primaoca odjednom, (a da ne bi krivo prepričala) citiram:  Poštovani, u prilogu je pismo redakcije časopisa Tema sa zamolbom za suradnju na tematu posvećenom časopisu Quorum. Voljeli bismo kada biste do 20.11. mogli napisati i poslati svoj prilog. Lijepi pozdrav, BČ i MM” Poruka je za mene i još desetak ljudi… Uz poruku je priložen i privitak – natuknice za orijentaciju – što se u anketi traži.

Niti stotinu kartica prostora mi ne bi bilo dosta da opišem taj trenutak u kojem je u meni prohujalo sve ono što je vezano za Quorum kao ishodišnu točku i sve ono što se u daljnjem širenju na neki način hotimično ili nehotično referiralo na potpisane BČ i MM.  Da je moje osjećaje i misli bilo moguće materijalizirati, bio bi to roman svijesti i ja bih bila drugi Faulkner; pa se toga neću doticati. Tek, reći ću da su me preplavili podvojeni osjećaji u kojima je ipak prevladala benevolentnost.

Naime, prije nego što ću otvoriti poruku bila sam premorena od tuge budući da sam doznala a potom i telefonski razgovarala s dragom osobom oboljelom od korone. Želeći mi reći da je sada dobro, ta osoba je izšaptavala niz slogova između kojih su bile duge sekvence kašlja. Bila sam potresena i time što za tu osobu ne mogu ama baš ništa učiniti, tako da mi se bolno suosjećanje iz te komunikacije mehanički prelilo na BČ i MM, u času sam izbrisala manje lijepa sjećanja, pogotovo na MM, te sam istog časa počela pisati tekst o Quorumu.

Međutim, nisam mogla pisati o časopisu a da najprije ne napišem o biblioteci. A kad sam počela o biblioteci… Nisam mogla da se ne prekinem i na kratko ne proguglam što su eventualno drugi pisali, da se ne ponavljam.

Kad tamo – naiđoh na frazerske fascinacije izvjesnog prof. dr. sc. Milovana Tatarina koji stručno zapisa te iznese u svom predavanju na Slavističkoj školi kako se ’84. pojavilo dvanaest knjiga prvog kola edicije »Quorum« te da je „edicija je dala inicijalni auftakt časopisu, pa su prva četiri »eksperimentalna« broja izišla kao posebna izdanja edicije.” I još je naglasio „kako je o ideji pokretanja časopisa, kao i o njegovu prvom uredniku, teško govoriti jednoznačno. Ipak, zaključio je da je Branko Čegec od početka bio središnja književna inteligencija časopisa i »jedini kapetan Quorumova broda«.

Shvatila: doktor znanosti je omađijan kapetanom koji poput Odiseja je brodio ćudljivim morem mijena – mijenjale se države, režim, komunisti, nacionalisti, populisti, ljevičari, pa opet desničari, pa liberalni desničari – tko god bio gore pokretao je dinamiku i novi razmještaj na društveno-javnoj piramidi, gotovo svi su u nekom trenutku obrata padali pa su dojučerašnji jadnici postajali moćnici a moćnici jadnici – ali snažni i mudri Odisej nije ispuštao kormilo iz ruku, evo ga neokrznutog i dan danas – on i njegova svita ovjenčani Goranovim vijencem i svim onim što Ministarstvo kulture može dati; blago narodu koji ga ima! I što na divljenje tog znanstvenika jedan smrtnik može pridodati?

No ipak, kad me je već povuklo – napisala sam svoje iskustvo s bibliotekom i na to dodala par pohvalnih rečenica o časopisu. I mirno otišla spavati. Prije toga nisam isključivala kompjuter niti zatvarala niz otvorenih dokumenata jer – imam kvalitetan kompjuter i najmodernije Windows 10 koje mi nadgleda vrhunski stručnjak, i nemam potrebe da dodatno pohranjujem tekst kad znam da se ne može izgubiti.

Ali, avaj! Tijekom noći se desi neočekivano. Ukratko: tekst o Quorumu se uspije oporaviti točno, ali t-o-č-n-o na mjestu gdje prestaje kazivanje o biblioteci! Ni slova više, ni slova manje!

Konzultiram se s intuicijom i odlučim: odustajem od ankete! Nek hvalospjeve o kapetanu Quorumova broda pišu njegovi mornari i ostali mali od palube! Ali, kako mi je spašen dio o biblioteci – reko’ što to uz anegdotu o nezgodi ne bi objavila na svom facebook čamcu, kakav je da je, moj je! I objavim to u večernjim satima.

Ali, desi se fenomen. OK, bude tu komentara pa čak i male plodna rasprave ali lajkova manje nego kad javim da sam stigla s placa!

Iako imam i drugih tema i problema za razmišljanje, tijekom noći me to kopka i jedva dočekam sutradan. Ista stvar. Nema lajkova, tek nastavlja se rasprava s nekolicinom ljudi od jučer. Kad li, u neko doba – počinju pristizati poruke na messinger! Ukratko – ljudi se slažu, ali ipak, zbog ovog i onog, ne bi se miješali. Ti ljudi koji se izruguju predsjedniku Sjedinjenih američkih država, našem predsjedniku i premijeru itd., suzdržavaju se ama staviti lajkić na moje iskustvo s glavnim urednikom edicije Quorum! Gdje sam ja to? U Hrvatskoj!

Pa se predomišljam. Objavit ću tekst. Ali ne u časopisu Tema jer se tamo i onako ne bi uklapao u koncepciju pohvale „jedinom kapetanu Quorumova broda”, nego na drugom mjestu.

Tekst malo proširujem i to je ovo što slijedi.

Quorum – kao časopis i biblioteka – je kulturni brend nastao na energiji Novog vala – urbane struje u muzici koja je artikulirala novi senzibilitet na području cijele ondašnje Jugoslavije, a što se reflektiralo i na književnost. Fenomen Qvoruma je što je odluka o pokretanju biblioteke došla s političke istance CK SKH, odnosno SSOH što je u jednopartijskom sustavu značilo jedno. Da se sa današnje točke stvari shvati ondašnji kulturno-politički trenutak koji je izazvao boom književnosti, bio bi potreban detaljniji, hermenautički pristup.

Nakon trideset godina višestranačja s kojom je polako došla etika kompetencija  odnosno stručnosti – današnjem mladom čovjeku je teško zamisliti da je tad glavna i odgovorna urednica izdavačke djelatnosti – Stela Valentić – bila mlada politologinja koja nije imala baš nikakve veze s književnošću, a s izdavačkom djelatnošću baš nikakvog iskustva! Imenovalo ju na tu funkciju i – drugarice snađi se! Priznajem, bilo mi je simpatično kad je otvoreno govorila da ona nije poznavatelj nego „simpatizer književnosti i mladih”.  Takvo je to bilo vrijeme!

To je bilo vrijeme kad je manjkalo osnovnih stvari za život – nije bilo ulja, nije bilo kave, nije bilo deterdženta, nije bilo higijenske vate, pa kad bi neki od tih proizvoda došao u trgovine – prolomio bi se glas i ljudi bi napuštali radna mjesta i prekidali sve aktivnosti i trčali da zauzmu svoje mjesto u redu pred trgovinom. Jugoslavija je tad prolazila jednu od svojih bezbrojnih kriza i reformi a KPJ kao i CK SKH imala je više struja koje su tražile rješenje pa su se u tom previranju desile snage koje su vukle poteze prema demokratizaciji socijalizma.

Dakle, Quorum kao – partijska politička inicijativa je u tim okolnostima pala na plodno tlo te su praktički preko noći progovorili glasovi raznih poetika, kao i kritičarski diskursi koje sve skupa možemo uklopiti u pojam postmodernizma.

Do biblioteke i časopisa Quorum je postojao omladinski tisak (tjednici Studenski list i Polet) koji su u pristupu generacijskim temama imali dozu avangardnosti pa čak i – današnjim rječnikom rečeno i – subverzivnosti, naročito u fotografiji, a što je bila mala preteča onome što je u 90-im radio splitski Feral.       Dakle, Studentski list i Polet već su davali prostor književnosti mladih, kao i drugi časopisi u Hrvatskoj i na području bivše države, ali ipak su uređivačke politike tih listova i časopisa imale konzervativnost u tom smislu da su odrađivale suhoparne temate i kojekakve obljetnice, a kako je tehnologija rada i redakcijskog odlučivanja o tome što će se objaviti bila nezamislivo spora, nije bila moguća protočnost svježih autorskih tekstova mladih. K tome, u ono vrijeme se omladincem smatrala osoba do dvadeset i sedam godina starosti pa – i bez obzira na obrazovanje i talent – nije bilo prevelike šanse da, čak i uz završenu političku školu u Kumrovcu takva osoba dođe u poziciju da objavi knjigu u ozbiljnijeg izdavača, onog koji će moći odraditi PR u medijima i potruditi se oko distribucije. A onda, godine 1984. sve se preokrenulo, najprije je krenula biblioteku a onda i časopis Quorum.

Za mene kao tad mladu autoricu koja još ne zna je li primarno pjesnik, ili prozaik (pisala sam sve) – otvaranje mogućnosti da mi iziđe knjiga “Svaki dan je sutra” u 1. kolu bila je ravna čudu. Kad govorim o činjenicama, htjela bih naglasiti da u svekolikoj idealizaciji svega što se veže uz Quorum nije sve bilo bajno, nije bilo baš potpune slobode izražavanja. Konkretno, moja knjiga “Svaki dan je sutra” bila je u tiskari, u završnoj fazi, kad li se glavni urednik edicije Pero Kvesić  dosjetio da bi jedan moj likovni, konkretistički prilog – imitacija grafita gdje je napisano “Trg slobode narodu” , a onda drugim rukopisom dodano “Hoću već jednom” , pa u kutu dopisano „P.S. Živio SKJ!” – mogao biti doživljen kao politička provokacija te mi je dao ultimatum – da taj rad zamijenim nekim drugim ili se knjiga stopira. Začuđena, upitala sam ga kako bi u tom slučaju pravdao trošak za pripremu knjige, i koje bi bilo opravdanje da knjige nema iako je najavljena u medijima. Na što mi on odgovori – da to nije moja briga! Tad sam cenzora sam shvatila ozbiljno te sam sporni rad zamijenila drugim koji je nosio sličnu ideju – isto se radilo o imitaciji grafita, s tim da je grafit prikazan kao kadar u kojem se vidi rezana poruka  – “ivio izam”, i to je “prošlo”, knjiga je otisnuta. No par sati uoči promocije netko iz tehničke organizacije je nazvao i rekao da su za prezentaciju bile dostavljene sve knjige osim moje. Ukratko, pojurila sam u tiskaru gdje su radnici rekli kako se čudom čude da su – uzeli sve knjige osim moje! Naravno, osobno sam preuzela paket i s knjigama se pojavila na promociji, držeći se kako prigoda nalaže, hladno i kul, svjesna u sebi da sam prošla dvostruku inicijaciju – u svijet književnosti i ideologije.

A sad, što se časopisa tiče, da dodam.

Časopis je bio puni pogodak jer je iskoristio PR biblioteke o kojoj se pobudio interes od Triglava do Đevđelije, a još bitnije od toga – ekipa pisaca, kritičara, recenzenata, grafičkih i likovnih urednika i fotografa bila je već na okupu prilično spojena i prijateljskim nitima koje su se uspostavile u radu na ediciji; dakle – nije trebalo tražiti nove ljude i udešavati njihov odnos – sve je već bilo servirano, a kako je edicija pobudila jedan intelektualni hedonizam on se pretočio i na rad na časopisu. Dakako, suradnici su varirali, uvijek su nadolazili novi, redom svi ljudi s idejama pa je posao urednika bio više moderatorske naravi.

Brojeve iz najplodnijih godina sam osobno čuvala do prije petnaestak godina i posuđivala ih mlađim ljudima koji su ih s oduševljenjem čitali i iz njih učili. Na koncu sam se toga riješila u sklopu opće revizije (života) računajući da – ako mi slučajno što ustreba da ću lako to naći u Sveučilišnoj biblioteci.

Sad vidim da je časopis prebačen na digitalno izdanje – skidanje digitalnog primjerka stoji 70 kn, dok istodobno – guglajući – vidim da se može naručiti i fizičko izdanje za samo 10 kuna! To me zbunjuje. Jer ako je za časopisom bila takva pomama kako to prikazuju znalci kojima u košmaru dezinformacija pribjegavamo vjerovati kao neupitnom izvoru, otkud ovi „zaostali” primjerci? Pa razmišljam, ako na hrvatskom tržištu od svega četiri i pol milijuna duša popularniji pisac može prodati čak tri izdanja jednog naslova od po petsto primjeraka i to nije senzacija, kako je senzacija da se časopis Quorum tiskan u tisuću primjeraka baš nije rasprodao u zemlji od dvadeset i pet milijuna ljudi? Dakako, brojka prodanih primjeraka nije kriterij kvalitete no ipak bi trebalo bolje uzeti u obzir činjenice kako bi se napravila dostojna valorizacija kakvu ovaj časopis zaslužuje, a da se ne pribjegava mitovima, bajkama i legendama.

Napokon, za naše pojmove slavni urednici su spretno iskoristili trend Quoruma – te su napravili izdavačke kuće – Meandar i Naklada MD – temeljito se instalirali se na Ministarstvo kulture gdje su isto u raznim komisijama, već desetljećima, kao dodjeljivači potpore za stvaralaštvo itd. što unutar našeg pokorničkog mentaliteta automatski izaziva respekt a mlađe generacije željne afirmacije će im se klanjati kao bosovima.  Čak, ako uz silno poltronstvo pretendenti na državnu stipendiju, dotaciju i sl. očekivano ne dobije odmah, pojačat će snishodljivost da možda željeno dobije iduće godine! A tu mogućnost ne valja upropastiti kritiziranjem! I tako dolazi do velike šutnje i suglasja. Mnogi negodujući brbljaju po kuloarima i kavama ali nitko da glasno zapita kako ti uspješni intelektualci – imaju talenta i za posao i za književnu teoriju i za liriku i da se u njihovom radu ne može naći ni natruha osrednjosti?

Utjecaj! Moć! Od doba Pere Kvesića štošta se promijenilo ali jezik moći je ostao zbog proste činjenice da književnost ne može funkcionirati na tržištu i da joj je potrebna država. Zamah informatizacije i digitalizacije prividno je otvorio prostor slobode za nezavisno izdavanje, no hiperprodukcija je načinila kontraefekt – cijelu poplavu imena koja jedni druge hvale i nazivaju genijima, tako da je – radi uvođenja reda u kaos opet potreban autoritet i ljudima poput Kvesića, Čegeca i Mićanovića; i time se sve vraća na početak.

Rekoh, ne volim sudjelovanje u anketama i marketingu za nekog ili nešto, ali i ovim kritičkim osvrtom sam upala u zamku. Jer i kad ne piše baš pohvalno, i to je reklama.