Vijest me zatekla na putu. Tu uz rijeku stoji napola razrušeni grad u kojem se svi ponašaju kao da je sve u najboljem redu. Sjede na terasama, ispijaju kave i žubore daleko glasnije rijeke koja tiho teče. Ne tako davno pisala si mi da želiš za pokojnog doajena našeg teatra napraviti nešto više, i da njegov odlazak ne bude zabilježen tek kao agencijska vijest, pa smo složili i objavili tehnički i medijski veoma složen tekst njemu u čast i sjećanje. Bio je, baš kako si govorila posve ”mijau”. Nisam siguran je li sada za tvoj odlazak dostatna tek neka ”mačja estetika” koju si obožavala i koja je dodavala poseban štih cijelom tom svijetu što si ga stvarala. On je bio neki štit iznad svih propasti i svih prijašnjih odlazaka prijatelja i poznanika, čitavih epoha i pojava koje su nestale i zauvijek otišle u nepovrat.
Sjećam se kao danas. Stara godina 1990. Naš ogroman stan u Arlondovoj, najmanjoj ulici u gradu. Blaž je donio posljednju flašu Žubrovke preostalu od zadnjeg putovanja u Poljsku. Rat je na vratima i strepnja je ispod svake riječi i radosti. Pomažeš uspavati Greticu koja još nema ni godinu dana, grad je u polumraku. Sluti se kaos. Julio zove telefonom iz Njemačke u panici da će nas vojska napasti baš sada, za novu godinu, pitajući imamo li dovoljno alkohola za koktele. Držala si se konjaka za početak, Blaž i ja smo na votki uz stih: Jošte Poljska ni propala, a ti si pričala o Provansi i trubadurima, o Hugu de Troyesu, Parizu, o svemu onome što ide uz konjak i ideale u prevratu koje smo tada šarmantno isticali pjevajući La Marseillaise, vjerujući u slobodu, bratstvo, jednakost i demokraciju, a koja nas je kasnije tek ovlaš okrznula.

U svakom dobu, vremenu koje je prošlo, uvijek je postojao jedan dojam utemeljene autentičnosti. Kako u onom što si radila (ne bih nabrajao), tako i osobno. Svatko je od nas bio nešto malo sretan, nešto malo nesretan, ali sigurno je da se u vezi s tobom baš sve može proglasiti literaturom. Ona je i tako dio vječnosti koja ti pripada. Zbogom, draga Giga.