Zastala sam jutros ispod ovog stabla. Sunce je već tuklo jarom, pa su ptice trbusima po travi lovile posljednje kapi rose prije isparavanja. Bilo je spokojno, bez ljudi. Samo ptice, moji psi i ovo stablo. I ja kao promatrač. Na pamet mi je palo kako će jednoga dana netko bezuman ovu ljepotu posjeći zbog nečega – sumanuti uvijek pronađu razlog za uništavanje (ptice koje sa stabla seru po automobilima, lišće koje prlja, parkiralište koje bi se moglo proširiti ako uklone stablo…). Na pamet mi je palo i kolika sam budala, koliko sam blizu pokrovu i lijesu ili urni, a koliko sam vremena protraćila uzalud. Pišući, provodeći dane, noći, mjesece, godine pišući knjige koje su mi donosile mrzitelje, a financijski samo sitniš. Nakon Unterstadta su mi jebali mater švapsku, nacističku, nakon Jom kipura su me prozvali zadrtom nacionalisticom. Zbog Ezana su me kleli turskim kurcem i prijetili da bi me trebalo prognati sa “svetog katoličkog tla”. Jedan moj “kolega” mi se na poeziju obrušio spominjući moju ideološku “zadrtost”. Dobro, književnost mi je “donijela” neke nagrade, intervjue u novinama. To moram priznati. Donijela mi je i prilično nezavidan položaj kad ljudi zbog toga misle da si imućan i da “muzeš” državu. To, doduše, misle ljudi koji ni ne čitaju, koji ne znaju da je pisac u ovoj zemlji sretan ako za gostovanje dobije 300 kuna, pritom izgubi i 2-3 dana putujući, gostujući, vraćajući se kući. To misle ljudi koji će na svadbi za tri minute Ave Maria dati i tisuću kuna… Ali, eto, gubim se, udaljavam od onog što sam htjela reći. Htjela sam reći da sam pod ovim stablom koje će netko jednoga dana posjeći, ja koja ću jednog dana, zapravo uskoro (u okvirima vječnosti sve je uskoro) umrijeti odlučila prestati pisati. Posvetit ću se prijevodima kojima zarađujem triput bolje i više, koji mi zapravo omogućavaju da preživim, platim račune, kupim hranu. Posvetit ću se stvarnom životu koji nisam živjela. Posvetit ću se (konačno!) svojoj sad odrasloj djeci koja su uz mene trpjela sve naše neimaštine, spajanja kraja s krajem. Pista ću iz razonode. Vještica Anica će tako jednoga dana možda ugledati svjetlo dana. Za dvije, tri, pet ili deset godina. Tijekom godina pokleknu i najveći idealisti i najgore budale. A ovo moje pokleknuće ionako nitko neće primijetiti…

(nastavak)