Dobar pisac više se cijeni po onome što lebdi u njegovu djelu, nego po onome što je dohvatljivo. (Mirko Kovač)

U knjigama – a to će mi potvrditi i u pismima – Mirko Kovač je varirao slične teme nadahnute ocem, još više majkom, nekada oboma, kao i stanovnicima krajeva iz kojih je potekao, i općenito hercegovačkim zabitima. Mnogi čitaoci će njegova djela svrstati u autobiografska, iako je pisac žestoko opovrgavao takve zaključke; jednom prilikom reći će mi da mu je ipak želja da napiše autobiografiju, a to bi i učinio da takvo štivo nije “zahtjevno”; po Nabokovu, koga je često citirao, autobiografiju je nemoguće prenijeti na papir.

Neki autori se znaju i razboljeti što ih neprestano poistovjećuju s njihovim junacima. Da i ne pominjem Philippa Rotha, koji je bio toliko bijesan na kritičare što ga čitaju kao obični voajeri, da je u jednom času napustio New York u kome je živio i “sakrio se na selo”.

Sve su priče uvijek djelomične, jer potpune priče nema, a ako je ima, ne može se priopćiti. Pisac koji barata dokumentima, stalno strepi hoće li se povjerovati u njihovu istinitost, pisao je Kovač u ”Pisanje ili nostalgija”.

Nakon što mi se konačno dopao kao pisac, Mirko Kovač mi se dopao i kao čovjek. Toliko puta je umjesto mene i za mene znao artikulisati sve ono u što sam i sama bila uvjerena, a nisam to znala formulisati, pa i to da je onaj koji boravi u ponorima duše, okrutan prema vanjskom svijetu.

Sam će nam to reći na sljedeći način: U mom životu veću ulogu je igrao Dostojevski nego moji roditelji, nego žene s kojima sam dijelio siromaštvo, veću nego vrijeme u kojemu sam živio, nego povijest, ta mrska mi trovačica literature, što se kočoperila na dvoru mog talenta. Sve više sam vjerovao da nikakva života i nije bilo izvan knjiga, ili ako ga je bilo, nije me zanimao. Davno bješe zapisano da je jasno samo ono što nije u pamćenju, nego u vječnosti. Čovjek obuzet dubinom, čovjek koji boravi u ponorima duše, za trivijalni vanjski svijet postaje okrutan. (Mirko Kovač)

Uopšte ne odgovaram… odgovor je stvar usmenog razgovora, pisanje čini stvari nemogućim za razumijevanje. (Kafka)

Šta je ustvari pismo, pitaju se neki filozofi, monolog sa sobom ili dijalog? “Dvostruki paradoks: pismo je pisani dijalog, a ne usmeni, ali i dijalog u obliku monologa”, reći će jedan od njih.

Epistolar je žanr koji me je od vajkada privlačio, pa tako i korespondencija koju su vodili Lawrence Durrell i Henry Miller; njihova pisma su objavljena u Francuskoj pod naslovom “Une correspondance privée” (Privatna prepiska). Ova knjiga mi je još jednom potvrdila ono što sam oduvijek osjećala čitajući djela Henryja Millera: njegovu bezrezervnu nesebičnost, širokogrudost, čovječnost i još mnogo sličnih osobina koje su krasile ovog vulkan-pisca. Da nije bilo Henryja Millera, ko zna da li bismo ikada uživali u “Aleksandijskom kvartetu” Lawrenca Durrela; da nije bilo Henryja Millera, pitanje je da li bi Durrel objavio i jednu knjigu.

Kada su počeli da se dopisuju, Lawrence Durrel je imao nešto više od dvadeset, a Miller nešto više od četrdeset godina. Henryja Millera su prvo oduševila Durrelova pisma (koja su i kumovala njihovom poznanstvu), a onda i Durrelova djela. Iako je i sam nailazio na prepreke u objavljivanju, Millerove riječi podrške upućene mladom Durrelu u vezi s njegovim djelima, kao i one pune skepse u vezi s izdavačima, ne samo da predstavljaju odličnu sliku tog doba nego i sliku današnje kulture i izdavaštva u Francuskoj, a možda i svijetu. Sliku koja se od tada itekako degradirala, kao i čisto književni kvalitet djela u Francuskoj. Knjige se izdaju najviše preko “protekcije”, poznanstava. I “kreveta”. Iako čak ni to nije garancija za izdanje nekog nepoznatog autora, ali jeste da će rukopis biti ipak pročitan, što danas rijetko čine izdavači.

I izdavači i knjižare uzimaju samo bestesellere, ali je pitanje šta je za njih besteller, vaga je krajnje neprecizna, da, šta to znači, osim što to označava prvenstveno autora u koga su uložili najviše novaca za reklamu. Nadajući se uspjehu. Na hiljade rukopisa stiže izdavačima, oni sami priznaju da ne čitaju više one koji im stižu poštom (a tako su objavili mnogi njihovi veliki pisci, pa i nobelovci, kao i Le Clézio, kao i kralj vulgarnosti, “veliki” Houelbecq). Ono što se izdaje diktirano je trenutnom “modom”, danas najviše histeričnim neofeministicama i pokretom MeToo, kao i ulizivanjem svim ostalim tzv. manjinama.

Posvuda ćemo u ovom času čitati samo o ženskoj literaturi (kakva užasna sintagma “žensko pismo”), vidjeti časopise posvećene tome kao i dokumentarce, slušati o ženskim slikama i ženskim filmovima, gledati ženske izložbe u muzejima itd. Što neće biti ništa drugo nego znak krajnje hipokrizije koja nema nikakve veze sa jednakim pravima za sve ljude. Pored toga što se čuje kao književni kvalitet jedino prodaje se, ne prodaje se, i odavno nema pomena o dobrom autoru (ima o genijalnom – u frazetini c’est génial – što nije isto), nema pomena o dobrom djelu, dobrom slikaru, dobrom muzičaru (sve više je na tapetu i klasična muzika u kojoj je “premalo žena”), kao što nema ni muškog pisma, sad je odjednom jedino u umjetnosti važno biti “žensko”, i to ne svako “žensko”: samo ono koje uzvikuje da su muškarci svinje (balance ton porc), a istovremeno se ponižavaju i druge “manjine” tako što se o njima samo priča i neprestano ističe njihova “različitost”, pored tog što imaju prednost u objavljivanju… (Neke žene su se dosjetile da će se lako proslaviti tako što poslije trideset godina optuže neke poznatije muškarce za silovanje). A kvalitet? Ko zna šta to danas znači. Henry Miller je znao. Henry Miller je poznavao ženu, cijenio je i volio. Zato su žene voljele njega. Ali nikad ne treba zaboraviti ono Nietzscheovo: U ljubavi kao i u osveti, žena je veći barbarin od muškarca.

Millerove mnoge riječi važe i danas kao krajnja aktuelnost. Pa i one da ljudi žele neprestano da budu osvajači i bivaju osvajači, “ali naše osvajanje, to je smrt”.

Zapanjen sam propadanjem svijeta (Henry Miller)

Nalazila sam da Mirko Kovač ima mnogo sličnosti sa Henryjem Millerom, a prvenstveno kad su u pitanju humanost, plemenitost, nesebična želja da pomogne drugim autorima, energija, senzualnost, fasciniranost slabijim polom, poznavanje žene, ali istovremeno i prilična doza one zavodljive mizantropije, koja nije u suprotnosti sa širinom duha i “ruke”. Ne samo da je bio lišen svake zavisti i pomagao drugima “moralno”, kako se to kaže, nego i odričući se povremeno novčanog dijela nagrade. Istovremeno ga je smetala nepravda, beskrupuloznost, egocentričnost i bahatost autora koji su mu se obraćali za mišljenje; čak je i bolestan čitao tuđe rukopise, a da nekad za to ne bi dobio ni ono osnovno “hvala”. Nije bio slijep na činjenicu da ga neki i koriste, ali se nije upuštao u frojdovske rasprave o karakterima, niti dijelio lekcije. I u tome je bio prilično sličan Henryju Milleru, s tim što mi se Miller, iako ga nisam, naravno, nikad srela, činio još slobodnijim, bez onih unutrašnjih stega u koje je – unatoč svoj hrabrosti, smjelosti, intelektualnom poštenju i smionosti – Mirko Kovač bio nedvojbeno okovan.

Mirko Kovač je neumorno isticao ljepotu moje poezije, ali i mojih pisama, i bezbroj puta pokušao da mi pomogne oko objavljivanja knjiga i kod svog i inih izdavača, kojima je vjerovao, a koji se nisu ni osvrnuli na njegovu riječ, dajući lažna obećanja, pa sam se i ja povremeno osjećala, kao mladi Durrel, potpuno smušena i zapanjena pred tolikom piščevom plemenitošću, na šta nisam bila navikla. Mjesto onoga što sam pisala Mirku Kovaču, mogla sam jednostavno citirati Durrela: “Ekstravagancija vaših pohvala me naprosto straši”.

Jedna od meni najdražih knjiga uopšte jeste prepiska Marine Cvetaeve i Reinera Marie Rilkea, u kojoj su pogotovo Marinina pisma ravna najljepšim poemama; ustvari, ona nisu ništa drugo do čista poezija. (I ta knjiga pisama Cvetaeve sviđa mi se mnogo više od onih koja je pisala drugim muškarcima) Knjigu epistolara između ovo dvoje pjesnika čitala sam na francuskom pod naslovom “Est-ce que tu m’aimes encore?” (Voliš li me još uvijek?), i to više puta, stalno joj se vraćajući. Onako kako se i čita prava poezija. Te knjige sam se sjećala sve vrijeme dok sam se dopisivala sa Mirkom Kovačem. Mislila sam na to djelo, ne zato što sam se poistovjećivala sa ruskom pjesnikinjom, iako sam osjećala sličnu frustraciju kao i ona što ne vidim lice kome se obraćam, nego zbog toga što sam se bojala da našu prepisku ne zadesi slična sudbina, kakva je zadesila ova dva čudesna pjesnika, Cvetaevu i Rilkea, i ne završi se na isti način kao i njihova: smrću.

A upravo se to i desilo. Kraju mom prijateljevanja i dopisivanja s Mirkom Kovačom prethodiće kraj piščevog života. Pisca, koji je poput Rilkea, sigurna sam, “napamet znao nebesa”.

U pismima koje smo Mirko Kovač i ja godinama razmjenjivali, razgovarali smo o svemu: od knjiga koje smo čitali, preko snova koje smo sanjali, zatvorenih ili otvorenih očiju, do opisa svakodnevnice, a kao da smo i mi samo ispovijedali živote koji bole.

U svijest mi se bez predaha vraćaju i njegove riječi gotovo pri kraju naše korespondencije, nakon što je bio izgubio naša pisma: “I naravno, pošalji pisma, možda ćemo jednom naći vremena i vidjeti da to nije bilo puko dopisivanje!”

Istodobno me salijeće pomisao da sam u ovom epistolaru bila svojevrsna portugalska iskušenica. U toj ulozi sam se našla možda više puta u životu? Ili sam sebi to umišljala? (Kakva nevjerovatna knjiga “Lettres de la religieuse portugaise”, “Pisma portugalske kaluđerice”, nepoznatog autora-autorice, objavljena prvi put 1669. godine, knjiga pisama koja vjerovatno nije kod nas nikad prevedena. “Lucidnost koja otkriva ovakvu ogromnu sljepoću, neponovljiva je”, pisao je francuski pisac Philippe Sollers o strasnoj ljubavi monahinje.)

Danas mogu mirno reći da su moji snovi jedina jasnoća u zamagljenoj dolini života (Mirko Kovač)

Naša korespondencija je trajala nekoliko godina, a za to vrijeme Mirko Kovač će mi poslati sve svoje knjige, od kojih ću mnoge, kako već pomenuh, pročitati više puta. I sve će one ostaviti dubok pečat u meni.

BESKONAČAN SAN

Možda mi je pri svemu tome najdraža ostala knjiga “Pisanje ili nostalgija”, iako se mogu složiti sa Kovačem da su njegove priče “Ruže za Nives Kohen” ne samo “nešto najbolje što je on napisao” nego vjerovatno i nešto najbolje što je ikad jedan pisac sročio u toj formi. U njima će Mirko Kovač reći nešto što ne prestaje da me opsjeda, nešto što i sama osjećam, poput svakog mistika, koga sam prepoznala i u Kovaču:

Drugi su motrili svijet oko sebe, a ja sam crpio iz svojih snova, iz podsvijesti i dubina svog bića. Ako baš hoćete, bio sam u neprijateljstvu sa stvarnim životom. … Pokatkad mislim da je sve ono što je prošlo beskonačan san, san bez buđenja ili samo budnost u snu.

Ako sve priče, kako je vjerovao autor, “i postoje da bi se nadopunjavale”, onda se i priča, koja bi se mogla isplesti na osnovu redova što smo jedno drugom uputili, tek može ispričati. I pored toga, i njoj bi “uvijek nešto nedostajalo”. Tako do u beskraj; možda sve dotle dok istinski događaji ne postanu snovi. I nema sumnje da će nam najbliži ostati “onaj s kojim dijelimo misli i pola cigarete”.

Bilo kako bilo, poput kaluđerice, godinama sam uživala pišući “svom mornaru” koji je sa svoje strane pretpostavljao da će naša korespondencija biti i jedino svjedočanstvo o njegovoj bolesti, naglas se o tome pitajući u svojim pismima.

”Pisac nema drugog testamenta osim svojih knjiga. Ako vrijede imaće nasljednike”, zapisao je i ovo Mirko Kovač.

U sjećanju mi se zadržala još jedna poema iz “Uvoda u drugi život”, napisana 1972, kao preludij za pakao koji ćemo svi doživjeti devedestih godina prošlog stoljeća:

…Ostat ću sam dok sve spava/ Kaos tek dolazi/ Mnoge postelje će buknuti/ A ja ću živjeti tako dugo/ Dok sve ne zaboravim …Niko se neće spasiti/ U zemlji bez oslonca …Mi smo zatočenici svoje tmine…

Od mojih riječi, moje igre – analize jednog Mirkovog sna (što je sam od mene tražio), Mirko je napisao pjesmu koju mi je posvetio, a koju ja, evo, sad ovdje prenosim:

TI KOJA ČEZNEŠ ZA KADIFOM

 Jasni

Ti koja očekuješ da stigne neki glas,
lijep, mekan, nježan
kao paperje blaga vijest
koja će biti istovremeno i poklon
bijel i čist poput djevice,
nešto skoro nestvarno, neopipljivo,
krajnje sublimirano,
sama Ljepota,
nešto mistički lijepo
nedokučivo ali ostvarivo,
nedokučivo jer misliš da ti izmiče,
ti to želiš uhvatiti, dotaknuti, doživjeti,
pomilovati, možda posjedovati,
barem na tren
tren koji ćeš kasnije produžiti
u sjećanju i u stvarnosti,
tren s kojim ćeš kasnije letjeti,
na kome ćeš letjeti.
I možda već miluješ i držiš to bezimeno
taj znak smiraja kome također težiš
želja je uvijek znak životnosti,
želja koja se javila blaga iz blagosti
s blagošću
jer nema odgovora što je to što želiš
ta nedokučiva ljepota uskoro će
sletjeti u tvoje naručje kao bijela ptica,
a ta ptica koja donosi meki poklon,
meki poklon i blagu vijest
istovremeno je i znak da ćeš ubrzo poletjeti,
tamo gdje te svjesna želja odnese.
Ako taj bezimeni poklon dotakneš,
bit će to u nekom drugom obliku
od onog koji se u snu javio.
U prvi mah nećeš biti svjesna
da ti se san ostvario,
ali ćeš ubrzo znati što je to,
jer će se možda pojaviti tek u vidu znaka,
a možda i stvarno,
nešto čemu ćeš udahnuti djevičansku ljepotu
nježnost, nježnu strast, sérénité,
vedrinu, spokoj, serene, mir
sve ono za čim si oduvijek čeznula,
možda anđeosku mirnoću, calm, tišinu
anđeosku, jer je odbacuješ.
To što želiš dotaći jest tvoja Ljepota
Koja dobiva krila
Jest tvoja poezija
Tvoja kadifa za kojom čezneš
Mekana lastavica koju si jednom držala u ruci.
Od tebe ovisi u kom će obliku i kom vremenu
sve biti utjelovljeno.

(Mirko Kovač)

Ako si ti umro, onda smrt ne postoji, povikala je patetično pjesnikinja Cvetaeva u svom posljednjem pismu Rilkeu, saznavši za njegovu smrt. Tako