Druge godine dogovorenoga Rata protiv Bosne, na Dobrinji, koja je živjela u paklu dvostrukog okruženja, vojnik Nedžad Ibrišimović, u svojstvu nekog nižeg komandira, dobi zadatak da za svoju neveliku grupu boraca smisli ime. Dumao veliki pisac danima i noćima, sva mu lijepa imena već zauzeta, imaju Crni labudovi, imaju Džamijski golubovi…Vukove, kurjake, tigrove..uzimao ko je htio, na sve strane. On sam zna nabrojati 10-15 naziva i imena raznih boračkih grupacija…Sve zauzeto, sve potrošeno…nikako da se sjeti nečega što bi zvučalo lijepo – a da ga do sad niko nije upotrijebio. Jedne mu večeri, nakon akšam-namaza, naumpade da se u Bosni često kaže LJUT KO RIS! Vidi, vidi, kako jako zvuči, a da smo ljuti – malo je kazati. Ris, ta životinjka mačjeg roda morala je nekad postojati i u Bosni, čim je pojam preživio u jeziku. “Bosanski risovi”- uh, što dobro zvuči! Pade odluka u pospanoj glavi pisca i vojnika Nedžada Ibrišimovića: BOSANSKI RISOV!
Abdulah Sidran: KAD PISAC NADIJEVA IME VOJNOJ FORMACIJI
Išlo to uredno nekoliko dana dok jedne večeri Nedžadova grupa ne krenu da preuzme večernju stražu, na južnoj, okupiranoj strani Dobrinje. Oni borci otamo, iskaču iz rovova i tranšeja te, nestrpljivi da predaju smjenu, virkaju kad će im se pojaviti zamjena. U dekiku tačno, iza ćoška niže ambulante, pojavi se Nedžad, lijep i visok ko munara, a za njim, jedan po jedan, njegovi vojnici. Bosanski risovi! Otamo, iz rova, prodera se Lutfija, zamjenik komandanta smjene:
– Izlaste, raja! Evo idu Nedžadovi kurtoni!
Ljut na sebe što je u patriotskom zanosu zaboravio na zagrebačku tvornicu prezervativa RIS, pisac sa svojim ljudima šutke preuze smjenu, odlučan da odmah, u toku iste ove stražarske noći, za svoju jedinicu smisli novo i pametnije ime.
radio gornji grad 
