Tuga ima šape od svile i hod mačiji.

Plovim nebesima, sretan, dok milujem kosu

djetinju, a ona se, niotkud, prikrade, posred mi

duše legne, pretvori me u – avetinju.

Zaboravim ponekad ko sam i šta sam, dok

žmirim i puštam da muzika, u jeziku nijema,

kovitla me i opija. Odnekud, niotkud, odjednom, preplavi

me ona, moja nježna krvopija. Da mi kaže ko sam i da

ne da baš ono šta hoću: da to ne znam, i da me nema.

Umijem, kad duša poželi i hoće, skloniti se

u kristalno carstvo samoće. Da ne poludim, odagnavam

iz sebe cio, dobri i teški, svemir ljudi. Učim govor zvjerinja

i bilja. Da to bude moje življenje i zbilja.

Ona se odnekud dovuče, jezikom zmije i kandžom

mačke, žecne i zagrebe žestoko, duboko, ko prstom

u oko. Zaboli, zaboli, ko suza dječija. Avaj, avaj, avaj !

I tisuću još puta: avaj ! To li je, Bože, sudba čovječija ?

To li je, Bože, življenje ljudsko, tegobno i bijedno ?

Zaplovim ponovo u nebesa, milujem, ponovno,

kose djetinje. Vabim je, neka dođe, nek čini šta hoće.

Biće mi svejedno.

Zar nismo,

Otkad se znamo,

Ja i ona – jedno ?

.

(decembar 2015)