“Tko si onda ti? – Ja sam dio te sile koja vječno želi zlo i vječno čini dobro.
Bulgakovljev “Majstor i Margarita” počinje upravo ovim citatom iz Goetheova “Fausta”. Citat koji propituje odnos dobra i zla u kojem Sotona, u svijetu koji zaziva đavla i proklinje svaku i svaku mogućnost svetosti (jer opća tragedija postojanja nije u stanju podnijeti ni pomisao da nešto sveto postoji u ljudima) ), gotovo da je prisiljen igrati ulogu dobročinitelja, umnožavajući je kroz ljudska bića, čime se odmah negira svaki smisao postojanja bilo kakvog čina, a kamoli čina dobra, jer je sam subjekt dobročinitelja iznevjeren. Osim toga, zlodjelo postaje krajnje vjerojatna i vrlo često temeljna aktivnost ljudskih bića, predana njima od strane tog lažnog dobročinitelja koji, zajedno s ljudima koji prihvaćaju tu lažnu ulogu, sada pripada ovom svijetu. Zapravo,
Zaista – pakao nije negdje drugdje, niti je ikada bio. Uvijek je bio u nama i oko nas, pakao postojanja u naopakom svijetu. U svijetu kojim vlada ponašanje i djela dostojna ludila; dostojno potpunog ludila, pogotovo kad se uzme u obzir vrlo jasna neizbježnost našeg skučenog i ograničenog (i prostorno i vremenski) postojanja na stijeni zvanoj Zemlja, koju prilično nježno grije zvijezda ili sunce zvano Sunce, stijena na koje smo zarobljeni i koje ne možemo napustiti. Tih nekoliko skokova na Mjesec, nešto što se također često dovodi u pitanje, doista su bili samo mali korak za jednog ili dva čovjeka, a ne veliki skok za čovječanstvo, ne baš – sve je to bila demonstracija moći.
Ne živimo mi u raju i blagostanju, nitko od nas koji je odbio ulogu lažnog dobročinitelja opakog đavla, mjenjača, varalice ne živi tako. Ni rijetki tobožnji vladari naših sudbina, tzv. elite koje zdušno pokušavaju ovladati stvarnošću, budućnošću (terorirajući sadašnjost, što je sasvim logičan izbor poteza u njihovu korist), čak i nebom. sama po sebi, bilo da to znači prijetiti nam u metaforičkom smislu ili pucati na nas iz predatorskih dronova – kako to zastrašujuće zvuči – gotovo da nam tjera suze od straha na oči. Precijenili su naš strah, da, zaboravili su na naš instinkt za preživljavanje, ali ništa više od toga. Svi su oni sitne duše kojima je, nedvojbeno, cilj vladati, koristeći druge ljude, i koji djeluju samo u pokušaju da izvuku korist za sebe. Nalazimo ih u svim vrstama institucija, od obitelji do državnih struktura, a svima im je zajednička želja za manipuliranjem drugim ljudima. Oni jesu manjina, ali su daleko od lažnih dobročinitelja Istine jer je šteta koju čine njihova djela još uvijek vidljiva i, nažalost, itekako je osjećaju njihove žrtve. Tko su onda oni koji su uspjeli u potpunosti preslikati radnje lažne dobročinstva, koje je morao, kako to lijepo kaže Goethe, prvi izvesti upravo spomenuti Vrag? Tko su oni koji su svoju lažnu dobročinstvo uspjeli vješto prikriti od drugih i uspješno je prikazati kao istinu? Čineći to, razumljivo je, postali su utjelovljenje đavla.
Čini se da je Bog preživio. Nema sumnje da je i Bog preživio jer ga mnogi ljudi oblikuju i šire Njegovu riječ. Čovjek je taj koji je mrtav! Postavlja se pitanje o kakvom Bogu ili bogu ovdje govorimo budući da je njegov jedini svjedok mrtav? Ili je, ako ništa drugo, živ samo u laži o činjenju lažnih dobročinstava, dakle na milost i nemilost, u domeni prisilnog „Dobročinitelja“, budući da onaj za koga „definicija“ kaže da bi trebao činiti Dobro nije prisutan. To znači da je čovjek u domeni onoga koga nije prokleo, već koga je, naprotiv, prizivao. Sve ovo zvuči malo prefantastično, s tim se možemo složiti, ali zbivanja u ovom svijetu više su nego usporediva sa sotonističkim djelima, bez obzira na izvore koji ta djela opisuju. Imamo izravne i doslovne zlotvore, već u masovnim količinama, a tu je i stalna prljava propaganda koja služi ne samo da opravda ta djela nego da ih nagradi, tj. proglasi dobrim djelima. U ovom svijetu, čak i unatoč nepobitnim dokazima, borci za slobodu proglašavaju se teroristima, ljudi koji prosvjeduju protiv pljačke vlastitih života postaju vreće za boksanje, često ubijeni, etiketirani kao divljaci i nasilnici jer žele preživjeti, dok se ubojice male djece i civila slave kao heroji, čak i heroji iz sjene, neki od njih čak dobivaju Nobelovu nagradu. Pedofili se ne optužuju, ionako ne ako dolaze iz “Božje institucije”, a pljačkaši cijelih naroda i država (kao što je MMF, na primjer) nisu ništa drugo nego spasitelji, donositelji nade, iako uništavaju sve u svijetu. svoj put, kako oni tako i slične privatne korporacije. Primjerima izokrenutih istina nema kraja. Jednako je suluda i lakoća kojom se te laži brane i izmišljaju, kao i način na koji se pretvaraju u istine, makar formalno, ali u dovoljnoj mjeri. Očito je da oni koji su počinili genocid nad Palestincima, oni koji su zaboravili što su Grčka i Hrvatska, odnosno ljudi koji su bili na čelu tih država, i dalje slobodno šeću svijetom nakon što su te zemlje opljačkali i nastavljaju sa svojim smrtonosnim dobrim djelima neometanim.
Ali čini se da je i Vrag mrtav! Na određeni način; on nije potreban kao isključivi predstavnik zla i zlodjela jer su ljudi, iako je teško reći tko i koliko njih, tu ulogu potpuno preuzeli. Na kraju, zamisliv kraj, budući da su zla neminovno prisutna posvuda jer su svakodnevica, šire se kao požar. Čak se i dobri ljudi brane od zlikovaca zlodjelima, na ovaj ili onaj način, pa ostaje potpuni kaos, nasilje i sukobi posvuda. Pitanje je samo jesmo li u pravu kada kažemo da je to općeprisutno zlo, zlo koje ne treba korijena, razloga jer su iscrpljeni svi razlozi i moguća rješenja, počelo potpuno preuzimati našu ionako lažnu stvarnost. Ova stvarnost je krivotvorena kroz sva lažna dobra djela i lažne istine. Ono što je ostalo je mit. Mit istine. Mit o “Dobročinitelju”, bilo da je on dio sile koja vječno teži dobru ili sile koja želi vječno zlo jer ono što se radi je zlo.
Ono što je ostalo je mit. Mit o čovjeku. I mit o nekolicini, nazovimo ih elita nad elitom, koji djeluju kroz Korporacije i skrivaju se iza hordi manjih vragova, sitnih duša i prodajaca koji rade za njih i samo za njih. Oni, ova elita nad elitama, ova šačica izdajnika čovječanstva, nemaju obraz. Oni su uobičajeno zlo, a njihov plan vladanja nad ostatkom ljudi na ovom svijetu doista je plan psihopata i sociopata. U potpunosti su preuzeli ulogu Đavla u Goetheovom “Faustu” dok je on bio zapaženiji. Jasno je da je u ovakvom svijetu kapital jedno od njihovih najvažnijih oružja. Međutim, oni govore iz pozicije “znanja” (onog znanja koje se može svesti na nešto slično znanju koje striktno deklariraju kao znanje koje može pomoći “napretku” i koje se širi poput evanđelja, sve kao dio pomno osmišljene manipulacije i laži), govore s pozicije krnjeg intelekta (uvijek tvrdeći da je duh bilo koje vrste u kategoriji nepostojećeg; uvijek tvrdeći da je svako djelo ništa drugo nego krivotvorina izvornika), i sve zamotati kroz uvjerenja koja su na istoj razini kao i dogme. Sve se naravno prenosi kroz informacije, ali te informacije su zapravo jasne upute koje s vremenom postaju svojevrsne naredbe, uz neizostavna tumačenja (sugestije koje se stalno ponavljaju) što znači činiti dobro,
Pa bi se možda trebali zapitati: “Tko smo mi na kraju? Pa dobro, oni koji neće ništa, koji ne znaju što čine, a čine mnogo zla. Mi smo lažni dobročinitelji, oni koji su preuzeli ulogu mrtvog đavla – mi smo ljudi!”

kruno čudina