Što vi meni o pjesmama, o jambu i troheju, o sonetu,

Što vi uopće meni, kad jasno je da nikada nismo

Istim jezikom govorili ni sanjali, niti smo bili na kratko

Na istoj strani, gdje se ideja sklada brani vlastitom kožom,

I što vi meni o tome, kako se pjesme pišu, kada i s kojim razlogom?

Imam još nešto zaliha u svojoj staroj smočnici, ni od jedne

Velike sile ne ovisim, od stanja plinovoda, zaliha pitke vode,

Od rijetkih ruda niti regruta ratno sposobnih, niti od namirnica

Kojima prolazi rok trajanja, pa u siromašne zemlje stižu kao diskont

Hraneći vječnu dilemu Imati ili biti, a knjige, njih ćeš na kiosku dobiti

Za cijenu dvije kutije osrednjih cigareta i jedan porno magazin.

Zalihe, dakle. Šešira skoro trideset, marama kao duhana u staroj

Sušnici, sto olovaka sigurno, od kojih neke i pišu. Jedan baloner za kišu.

Meni su pisali pjesnici, mene u voljele pjesnikinje. Tisuću stihova

Umijem reći naizust, za svaku dobru prigodu, imam lijep naglasak.

Štoviše, ja bih mogla risati: zglob ne škripa, a kist me dobro služi,

Preživjela bih negdje kao ulična crtačica, u nekoj od Venecija ili Temišvara.

Zapravo, što vas se tiče? Gledam stratuse i meni dolaze pjesme, u kapljicama.

Kako bi rekla Parun: “Sljedbeništvo je mrtvo. Što vi meni o stvarnosnoj poeziji? Sada vladaju šepavi Ahil i krezuba Afrodita. Konac svijeta pitanje je trenutka“.