Još uvijek čekam one tri lijepe rečenice, na koje vas naputih prije nekoliko dana.

Ali one ne dolaze nikako, ni sa koje adrese i vidim da ljudi tuguju svoje tuge i brinu svoje brige i ne haju za “kombinirani prašak ” estetike i uljudbe, koji pokušavam ponuditi kao protutežu nemiru i podrivanju građanskog mira, sa svih mogućih strana. Politika, ekonomija, ekologija, emocije i intimni život čovjeka, u neprekidnom su srazu, do granica uništenja. Brige, silovitost, neobazrivost, navalnost, iznurivanje i trošenje živaca. Nasrtljivost reklama, pošast konzumerizma. Zavist i ljubomora u akademskom svijetu. Borba “do koske” za mrvicu javne pozornosti. Bestidna prodaja tijela i načela. Odvratnost za koju ne vidim lijeka. Tri puta nadilaženje Sartreove “Mučnine”, za koju sam vjerovala da nam je zadnja granica. (A ona je, naravno, došao Cioran i Volja k nemoći).

Ja sjedim pod platanama pored LIDLA, u moru nanosa, ambalaže, ostataka bivše sezone. Proljeće oklijeva, došlo bi i ne bi, čudna neka sezona, s mnogo napora nadoknađivanja, da se sačuva privid normale. Što je to nestalo iz mene, što ishlapilo? Kako ono Novković pjeva: “Umro sam prije smrti u tvojim očima”. Voljela bih da nemam tako dobru memoriju, a kojom mi se Osoba također hvalila. Pamti li se takvo što i na onoj strani?Bojim se da je to sada posve svejedno. Hoću li pisati roman ili ipak neću? U glavi ga slažem, na papir ne prenosim. Kao da jednom nogom stojim na rubu odrona, dok drugom nesigurno ispitujem ulazak u svoje novo desetljeće, usuđujući se misliti da mi je možda posljednje.

Da, stoga bih i željela te tri rečenice, ne neke uzvišene riječi, već stvari koje nose naboj emocija, kakve i sama generiram i dijelim. Danas je u meni provizorni “dan tišine”, isključila sam tehniku, no telepatiju bih uvijek dozvolila i prihvatila. Brišem poruke i brojeve onih, koji su zauvijek otišli. Konačno sam našla snage da se s dijelom svoje usamljenosti pomirim. Ali velim, ni jedan plan ne uspije do kraja, nismo od čelika, a ako jesmo, nije nehrđajući, od nešto lošijeg materijala su nas napravili.

Pa, pozdravljam dakle…In spe. Nada umire posljednja

.