Probudiš se prije svitanja i ne znaš gdje si. Istrčiš gol na ulicu, osvrćeš se oko sebe pun tjeskobe i srama, jer nemaš ništa, osim te prljave, vlažne kože na sebi. Nigdje nikoga. Ulice su puste, tmurne, razrušene, prljave i vlažne kao i ti. Zgrčen ležiš na blatnom kamenom tlu i očajničkim šaptom moliš nebo da ti udijeli mir. Samo mir, ništa više ti ne treba. Pustoš oko tebe počne odjekivati zaglušujućim posprdnim smijehom, koji ti probija bubnjiće, lomi svaku stanicu u tijelu, razdire golu kožu. Stavljaš ruke na uši da ne čuješ, da se ne raspukneš pod tom jezivom bukom, i bježiš natrag u svoj dom koji više nije tvoj dom.
Probudiš se prije svitanja i ne znaš gdje si. Istrčiš…
Kada ratna mašinerija krene proždirati život, isprazne se misli, prestaju snovi, izumire nada.
Liježeš i ustaješ sa zvukovima granata, navikneš se na njih. Navikneš se na razaranje, na mrak, neimaštinu, strah… beznađe. Sve si manje “homo sapiens”, onaj koji misli, sve si više “homo habitus” i, konačno, “homo desperationis” – neljudski kotačić neljudske mašinerije rata.
radio gornji grad 
