Jesu li sretno pobjegli iz naših života, svi koji su nas napustili?

Ako nisu, vrijeme je da to učine, jer ništa nije slađe nego osjetiti točku nestajanja, mjesto na kome nas život iz neke spone i kombinacije, gdje smo mislili zastati za ostatak života. Neopisiv je to osjećaj: kao da u isti mah rakija klizi niz grlo, i povlačiš joint i padaš s padobranom, a vjetar ti struji kroz kosti, pjevušeći: ” Ništa si, nitko si, nema te, ne postojiš, bistar si, blistav si, bezimen si, bezvlastan, brendiran u beznadnom, na tebi piše: MODEL BEZGLASAN I BESKORISTAN”.

Divna je točka nestajanja, punctum bez raspona i bez protežnosti. Odande više ništa ne počinje, sve je već bilo i prošlo, sve se dogodilo, otišlo u bezbuduće. Jučer si bio nečiji fokus, avatar, Saibaba,kandidat za Nobela, Sunce na prozorčiću, mala kukuvija u vrtu, kraljevski prsten na dnu pune čaše, a danas si puž bez kućice, kržljava palma u tegli na gradskom otpadu, skorjeli talog kave u šalici i aspirin koji ne liječi od glavobolje, već je svojim djelovanjem pojačava. Za jednu stranu, po definiciju slabiju, jer je voljela, to je kraj mazohističkog orgijanja: “Boli, boli, boli, o, kako divno boli!”.

Dobro je, bogami, ne može biti bolje. Na slobodi smo danas, ja i svi moji klonovi i heteronimi. Bagrem nam miriše, ptice nam pjevaju. Idila ubogara, neprocjenjiva. Slobodni smo oduzeti si život, koji je u ovom trenutku samo naš, kad bismo imali malo čvršćega materijala u karakteru i manje taštine i samodostatnosti. A čudno je kako te egoizam voljenoga bića učinkovito pouči, koji su to semestri i kakvi vrhunski stupnjevi samospoznaje! Postaješ Sol Koja Sjedi, postaješ Sveti Psovač. Sveticu zoveš Kurvom, mrava na kori Titanom. Nije li on prenio terete milijun puta obimnije od svoje težine, i pri tom preživio, sačuvavši svoj miligram kiseline, i neoštećeni instinkt , koji ga vodi u sigurnost mravinjaka? Gdje si ti, zaista, u odnosu na njegovu mudrost, primljenu od velike majke Prirode?

Točka nestajanja, kidanje tankih končića. Predivno. Zuriš u nečije ime na papiru, na ekranu vlastita uma. Što je to? Hijeroglifi? Hodžin zapis koji više ne znaš pročitati? Nema umjetnosti dok ti se srce ne raspadne. A poslije toga nema subjekta raspada. Nadiru rubne stvari, negdje izvan konteksta, tamo gdje se jednom gnojila rana. Stihovi, citati, melodije. Krš i ostatci, post festum: “Daj mi kaži mila majko, gdje je tvoja lijepa kći? Tri godine dana, što me nema doma, doš’o sam je vidjeti…”.

Svatko tko ne zna završetak toga raspleta/ zapleta, ili miljenik Neba, ili još čeka nešto, na što nikada neće biti spreman, jer mu labavi i prevarantski um , sklon iluzijama, šapće da se takve stvari događaju samo “drugima”, nikada njemu koji živi u istini i nevin je kao ljiljan u ruci sv. Alojzija. A naša se gđa Mistral iz pozadine osmjehuje: “Imam ja sreće dvije, / vjernu i izgubljenu, / I bogata sam tako purpurom i sjetom”.

Purpurom naročito, koji kapa iz oštećena srčana zaliska, do kraja tvojih dana, kap po kap, zaborav po zaborav…