Tražeći individualnu i estetsku posebnost u svakom djelu, Ines Rajnović kroz pejzaže i vizure, ptice i lopoče nastoji sačuvati izgubljene poglede koji tako postaju i dijelom umjetničke egzistencije i relevantno ulaze u jedno smireno duhovno obzorje vidljivo u svakom potezu kista. Fragmentiranost tematiziranja kako svakodnevice tako i zamišljenih panorama korespondira sa slikarskim tehnikama (ulje, akril, akvarel), kao i s važnim osjećanjem esencijalne naracije čija je imaginacija uočljiva u svakom pojedinom dijelu i doprinosi njegovoj koherenciji i harmoniji. Tematski izloženi radovi između aluzije i asocijacije djelom obnavljaju senzibilnost slikarskih tradicija sjevera Hrvatske a ponekad su uočljivi i nadrealistički momenti kakvi se pojavljuju u umjetničkom horizontu grupe Zemlja tridesetih godina XX. stoljeća. Doživljaj takvog slikarstva uvijek je lirski bez obzira na prisutnu ikonografiju. Pejzažna naracija stvar je estetike i protesta, nastojanje da se posvemašnja osamljenost oslika metaforički i što jednostavnije. U ovim slikama to se zbiva bez naglašavanja dramatičnosti ili neke pretjerane dinamičnosti. Panonska mirnoća odlika je težnje da se kroz koloriranje smiraja stigne do drugačijih ontoloških zaključaka i umirujuće estetike naslikane pionirskom svježinom. Onom posve prirodnom za prvu riječ kistom.

Marijan Grakalić