Mislim da više- manje svi načitani ljudi poznaju onu anegdotu o Kolumbu i jajetu. Prije svog velikog pothvata i isplovljavanja na pučinu (kad je došao u milost Kraljice), u nekoj je opskurnoj krčmi tvrdio da je Zemlja okrugla. Doživio je podsmijeh i galamu, a neki mu je “dosjetljivac” donio kokošje jaje i rekao: “Onda ga osovi!”. Kolumbo je lagano tucnuo po jednom kraju, ulubio ljusku i osovio jaje. Razočarane protuhe rekoše: “Ah, pa tako je lako”, a vizionar Kolumbo odvrati: “Da, a zašto se onda niste prije sjetili?”.
Mislim o tome uvijek kad me uvjeravaju u neku teoriju o pisanju pjesama, o sonetu, vezanom stihu, slobodnom stihu, pjesmama sa “sadržajem” i bez njega, u smislu “drske atrakcije teksta”, koja je jedino važna (kažu). Tada prestanem slušati, budući da su to ljudi koji se u 98 posto slučajeva “ranije nisu sjetili”, već pišu iz golog uvjerenja da su posebni, odabrani, nadahnuti i daroviti, da imaju “poziv”, karizmu, pjesničku sudbinu i ostalo. Ipak, u gotovo pola slučajeva to su “trećepozivci”, da upotrijebim vojni termin, koji mi je ustupila draga M. Njima je uzaludno tumačiti koliko je veliko ime naporno nositi i kako je genijalnost prije kazna nego li nagrada nekoj kreativnoj osobi. Što je mene briga što se krčmi “sviđa”, kad me ona ne hrani, ne stani, ne tješi i ne nadahnjuje? Najvažnije bi bilo da pjesnik nađe svoje mjesto i format, da ustraje u “radosti pisanja” i da ne misli o literarnoj slavi, ako već nije Kolumbo i nije spreman “poginuti ” za svoju plovidbu. Ali to je veoma rijetko usklađeno u stvarnosti.
Godine 1915. britki i neumoljivi KARL KRAUS zapisao je u Dnevnik: ” Njemački liričari su reverzibilni ljudi” i dalje: ” Po izjavama njemačkih pjesnika zaključio sam da nemaju što kazati, a sebi sam laskao očekivanjem da će oni moju šutnju drugačije protumačiti”.U svojim (rijetkim) molitvama ne obraćam se Nebu molbom da bih imala što kazati, već uglavnom potražujem VRIJEME, kojega mi se čini da neće biti dovoljno i ponekad stišanim glasom kažem: “Učini da se na vrijeme sjetim, molim te!”. Sigurno postoje ti fulminantni bljeskovi u jeziku, te sintagme koje na tren zaustavljaju dah, te slike koje u mozgu stvaraju nove, još nepostojeće prostore. Izvan krčme i buke, trgovanja pod stolom, dike ter hvaljenja iz nečistih usta, sebeljublja i samohvale, ima još zraka, slobode, izazova, ima nečega što vrijedi sve ove muke, kad prvo poželiš umrijeti, da bi se mogao negdje u riječima roditi.
Ja to znam. Ne moraju mi donositi jaje ni iskušavati me. Prije no što ugasnem, vjerujem da ću se sjetiti. Ništa drugo ne želim niti težim, niti od javnosti ne očekujem.
F. G.
Fotografije: Arhiva / Ljubuški