Kad sam bila djevojka, žene mojih godina sada, imale su pravo da budu stare. Nisu brojale kalorije. Jele su pileću kožicu, bijeli hljeb, masnu čorbicu i štrudlu sa jabukama bez osjećaja krivnje. Imale su bore, ljubičaste kapilare, rijetku kosu i tijela koja su se širila s godinama. Govorile su ‘Ostarila sam’, isto kako bi rekle da pada kiša ili da je poskupjelo ulje. Starost tada nije bila neuspjeh.

Danas žene moje generacije i ja hodamo s aplikacijama koje prate koliko smo pojele, koliko smo hodale, koliko smo spavale i koliko smo udaljene od verzije sebe koju bi društvo još moglo poželjeti. Sjedimo po četiri sata kod frizerke da prikrijemo sijede. Poslije nas bole leđa i vrat, ali izlazimo zadovoljno i još uvijek možemo proći kao žene koje „drže do sebe“. Estetski hirurzi mogu nam oguliti 25godina za par sati na stolu. Žensko tijelo postalo je projekat koji se nikada ne završava. Ali, nismo prisiljene takmičiti se sa mladim kolegicama na poslu da bi nas šef pohvalio, sada to moramo raditi i sa AI djevojkama iza čijih profila uglavnom stoje muškarci i njihove fantazije. Sa licima bez pora, bez umora, godina, bez stvarnog tijela. Sa ženama koje nikad ne stare, ne rađaju, ne krvare, ne traže ništa i uvijek izgledaju kao da im se cijela egzistencija svodi na mušku želju. Stvarne žene više ne mogu pobijediti ni vlastitu prolaznost ni izmišljene verzije ženskog tijela.

Muškarci mojih godina ne razmišljaju o amonijaku u farbi za kosu jer se njima sijede opraštaju, pripisuju im ozbiljnost i šarm. Trbušine im vise preko kaiša, dlake izlaze iz nosa i ušiju, koža na rukama je prozirna sa starackim pjegama, ali bože moj, pa oni su u najboljim godinama. Na društvenim mrežama objavljuju fotografije sa djevojkama koje bi im mogle biti kćerke. A te djevojke govore da žele starijeg muškarca, po mogućnosti bogatog, i da s njim snimaju svoj život za internet. Ponekad se pitam o čemu razgovaraju. O njegovoj prostati, pritisku, o plavim tabletama koje pije prije odlaska na bazen, o tome kako noću ustaje nekoliko puta da mokri, o holesterolu i bolovima u koljenima. Ali ništa od toga ne izaziva gađenje. Društvo muškarcima dopušta da stare bez kazne.

Ženama ne.

Od nas se traži da ne pokazujemo vrijeme. Da sa pedeset imamo lice žene od trideset. Da nam vrat ostane zategnut, stomak ravan iako je bio dom za dvoje troje djece. Da naše tijelo nikoga ne podsjeća na činjenicu da ćemo jednog dana umrijeti.