Zapis o esejima Marinka Solda

Gdje god da otputuje iz svog zapadnog ovdje u naše, nekad nam zajedničko tamo, jedan moj drug iz djetinjstva mi pošalje fotografije izloga, nerijetko i cijelih knjižarskih polica. Očito je, zabavljaju ga moje reakcije, posebno one o takozvanim uspješnicama, obavezno isturenim u prvi plan. Moj stari drug je provokator koji rijetko doda neki svoj komentar o izlozima sarajevskih, zagrebačkih, beogradskih i ljubljanskih knjižara. (Nađe se među fotosima i poneki banjalučki, zenički, mostarski, pa i neki, iz dubokih provincija, na kojim se vidi natpis Knjižara, a u izlogu su jedine knjige fotoalbumi). Nedavno me iznenadio porukom (bez fotosa). Kaže da je prodavačicu u jednoj knjižari iznenadio pitanjem o polici na kojoj može naći izdanja knjiga eseja. Ipak, iznenadilo ga je njeno iznenađenje. Eseji? Pomalo se začudio što sam imao dobru riječ o grešnoj prodavačici. Na kraju krajeva, i sam iznenadim, recimo prodavača boja i lakova kad ga upitam o nekoj specijalnoj boji. To je kosnulo mog starog druga, zapitao me otkud mi takvo poređenje.

Eseji i boje?

Neka ovaj zapis bude prošireni odgovor mom starom drugu, dakle neka vrsta objašnjenja lakonski napisanog da vjerovatno ne postoje stvari koje nisu u nekoj vezi. Po njemu, jedini je problem kako da povežemo boje i lakove sa knjigama eseja. Književnih i filozofskih – on je tragao za jednom knjigom eseja Lešeka Kolakovskog. On tvrdi a ja se slažem da je veliki Poljak imao dar za postizanje dubine lakoćom iskaza.

U južnoslavenskim književnostima, tako i u bosanskohercegovačkoj, esej je zacijelo najmlađi žanr. Nikad nije bio od onih omiljenih, takozvanom običnom čitaocu bližim, kao što su mu roman i pripovijetka. (Za utjehu, nije bolje ni u Italiji, smatram da je tako i drugdje u Evropi, u kojoj ima već mnogo onih koji tvrde da Vještačka eseje piše bolje od živa insana). Nekako je esej ostao na margini zanimanja, najčešće kvalifikovan kao književmost za profesore, pisce, uopšte za osobe sklone humanističkim naukama i umjetnosti). Aktuelno (i ne samo, proteže se to unazad, do devedesetih) knjige eseja objavljenih, konkretno u socijalističkoj Bosni i Hercegovini, možemo eventulno naći u antikvarijatima. Ili – ako smo tome vješti – putem srpskog Limunda ili hrvatskog Njuškala (istina, ima i nekih on line antikvarijata). Bilo bi lijepo kad bi na čini se autora ovog zapisa, kako jednostavno nema reprint izdanja značajnih knjiga eseja, neko odgovorio da je realnost drugačija, pa naveo, nadajmo se, podug spisak djela koja su iznova objavljena. (Zašto je sve manje pisaca koji pišu eseje? O tome nekom drugom prilikom.)

Kad bi me neko od izdavača iz Bivše zapitao imam li neki prijedlog (to ja onako, hipotetički, ma ko mene tamo za šta itd), neka mi oproste svi oni rijetki živi znanci iz “konteksta”, prvo bih predložio Vječnost u granicama (1985) i Smrtnu igru s besmrtnošću (1989) Marinka Solde.

Obje knjige Soldovih eseja objavljene su u Sarajevu, prva u Masleši, druga u Oslobođenju. Prva je preživjela posljednje troetničko svođenje računa i sa kućnim bibliotekama. Drugu tamo nisam našao. Ako sam je držao u ličnoj priručnoj biblioteci u Srednjoškolskom centru u Maglaju, u kojoj je početkom 1996. bio smješten kontingent mirovnih snaga, onda je završila na gomili drugih, izbačenih iz školske biblioteke. (To je podatak koji i danas izaziva nevjericu kod mojih italijanskih čitalaca). Dakle, Smrtna igra s besmrtnošću vjerovatno je završila na onoj gomili izloženoj sniježnim kišama. Za potvrdu – ako treba – mogu navesti izjave, kako bi Kiš rekao, časnih svjedoka. Nekoliko pari ruku dobrih ljudi pokušalo je da se odupre i nevremenu i Ne-Vremenu u kojem su u naš Elsinor stigli Fortinbrasi da se i načude svemu što smo poradili u korist vlastite štete. Vrlo ozbiljno stigli, u Misiju, nakon svih naših igara sa smrću kao rješenjem konflikta, još ozbiljnije od jedne škole napravili kasarnu. Ne, ne poigravam se naslovom ove knjige eseja vrlo ozbiljnog a po svemu – koliko se sjećam – živahnom igrom misli i asocijacija ostvarenog sadržaja. Samo nalazim neke koincidencije u kojim je knjiga, čini se, otporna da preživi koliko i mrav na stazi slonova.

Umalo da zaboravim napisati napomenu, iako esencijalno nebitnu, za ovaj zapis: Marinko Soldo je moj kolega sa studija južnoslavenskih književnosti na sarajevskom Filozofskom. Nismo se vidjeli, mislim od proljeća 1990. Ni čuli, takođe. Nadam se da je Soldo dobro. Da, i ovo, da dodam: nikad nismo imalo neki klanovski pakt, dakle ti piši o meni, a kada zatreba ird.

U mreži, prema navodima u Leksikonu hrvatskih književnika BiH od najstarijih vremena do danas Mirka Marjanovića stoji: Marinko Soldo (Donje Kolibe, Bosanski Brod, 20. svibnja 1955), hrvatski je pjesnik i esejist iz B i H. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Više godina radio kao novinar sarajevskog dnevnika Oslobođenje. Djela: Između kuće i predvečerja (pjesme, 1979.), Vječnost u granicama (eseji, 1985.), Smrtna igra s besmrtnošću (eseji, 1988.)”.

Primjerak Soldove knjiga eseja Vječnost u granicama imam na svom friulskom balkonu (kako nazivam svoj dom sa čijih prozora, dosadno to već ponavljam, za vedrih dana vidljiv je jedan vrh Triglava, naše najviše planine, zapamćene i po bezbroju Sjedi kec!, onima koji nisu znali tačnu visinu). Knjigu mi je poklonio Autor, 4. III 1986. Posveta: (meni), prijatelju, ovi pokušaji tumačenja naših sudbina u vječnosti potvrda su bratstva u zbiljskoj budućnosti (Autor).

Jovica Aćin (kojeg kao esejistu ne treba posebno predstavljati, jedan od dva recenzenta Vječnosti u granicama, drugi je Željko Ivanković, koji mi je javio da poruke drugih na službenom emailu čita sa mijene na uštap), napisao je da “desetak eseja koji sačinjavaju knjigu Marinka Solde, poznatog nam inače i kao pesnika, predstavljaju pre svega lapidarne zapise osobe spremne da se suoči sa svetom, polazeći od one neiscrpne zalihe iskustva kojim nas opskrbljuje književnost i njen raznoliki duh, i vraćajući joj se sa uvidima iz zbilje trenutka koji su osuđeni da živimo”. Ukazao je i na “zrelost koja počesto nedostaje mnogim drugim i izvikanim autorima”.

“Živa, dinamična, čitljiva”, danas navodim ovu Aćinovu ocjenu naglašavajući atribut živa. Esejom Kakva je budućnost naše prošlosti Soldo otvara svoje mentalno, implicitno i emotivno putovanje kroz Biblioteku i Stvarnost. Na tom putovanju se susreće sa knjigom kao oznakom civilizacijskog (koje nije samo pojednostavljeni život u naseobinama) i manifestacijama životne stvarnosti (“idući ulicom, gledam i ono što se na toj ulici radi, gledam ljude kako se mimoilaze, a ne samo izloge i reklame”). Kad je riječ o knjizi, ona se kod Solde objelodanjuje kao Biblioteka u čijim lavirintima (ne podučavam nikog o Borhesu!) on pružu ruku prema “policama” vođen vlastitim mentalnim odabirom kao plodom empirije susreta i zastajanja nad knjigama. Impresivna je u ovoj zbirci funkcionalna prisutnost filozofa, naučnika, književnika i umjetnika – uopšte mislećih i djelatnih bića koja su ispisivala upitnike o smislu naše egzistencije u vezama sa razmještanjem “na prava mjesta – od zvijezda do čovjeka”. I kad se s njim ne slažem, to je nekakvo veličanstveno neslaganje.

Posljednji esej, Koliko je sigurna budućnost naše prošlosti, koji samo prividno zatvara ovu zbirku, djeluje svježe, kao da je jutros napisan. Naravno, ne samo o “mitskoj svrhovitosti literature” koja će prema Soldi trajati koliko i čovjek, uprkos himnama tehnici i alijenaciji koja otvara put ka stvaranju “šupljeg čovjeka”. Ali, zašto da se raspričavam o ovoj knjizi koja implicitno ukazuje na boljke naše epohe ali i nadu u umjetnost i misao kao iskaze i dokaze unutarnje moći našeg bića? Ako nekoga zanima, neka traga za istom u bibliotekama (koje su i knjižnice). A izdavačima (takođe kulturnim društvima koja su i udruge) jednostavna poruka: eseji Marinka Solde su nadživjeli svoje vrijeme. Koračaju sa nama kao nevidljivi nam saputnici koje treba otkriti.

Samo ću ponešto u ime razjašnjenja o vezi boja i knjiga eseja (i književnog djela uopšte) u možda najluksuznijoj od svih kultura/”kultura” u Regionu, dakle u B i H. Zar zaborav nije luksuz? A one boje u toj cijeloj igri? Čini se da (skoro) sve što je ostvarivano i sve što je postojalo do početka devedesetih biva izloženo bojenju teškom, neprozirnom sivom. Ipak, nije to boja koju pokreće nekakva magična četka. Svaka je u ljudskoj ruci. U onoj istoj koja, ako hoće, može držati svjetiljku nad proteklim vremenom.

Vidi li se ta siva i sa Triglava? Ne vidi se? Onda… Sjedi, kec!