Nikad ne mogu odmah zaspati nakon važnih događaja. Jedan od razloga je što mi treba izvjesno vrijeme da se vratim u svoje prirodno stanje, stanje samoće, i onda s distancom shvaćam što se zapravo događa. A događa se to da mjesecima živim i radim, dakle direktno svjedočim, fenomenima koji su potpuno nespojivi; jedan je urbicid nad najvećom očuvanom antičkom građevinom u Hrvatskoj, a drugi je da je jedna žena, doktorica znanosti i povjesničarka umjetnosti, utrošila godine intenzivnog rada kako bi antičku Pulu pozicionirala u sam vrh graditeljskih i umjetničkih uzora renesansne Europe. Kako ove dvije posve oprečne stvari, razaranje kulture i njezina tiha i uporna izgradnja kroz knjige, znanstvene tekstove, istraživanja i izložbe, utječu jedna na drugu?

To je posebno zgodno, zapravo ne utječu nikako. O urbicidu, ako se izuzme Facebook indignacija, strateški se šuti. O projektu Ab antiquo se s druge strane govori pohvalno i biranim riječima, ali se pritom ostaje na površini, nema opasnosti da će se otvoriti ozbiljna rasprava što smo mi antici a što je ona nama, i zašto se upravo ugrađuje na desetke potpuno crnih prozora, neprobojnih kao stakla mafijaških automobila, odmah pored te antike koja nas civilizacijski određuje od davnina, ab antiquo. Iz znanja dakle ne uspijevamo doznati ništa, tretiramo ga kao ukras, svojevrsan dodatak neumoljivoj ružnoći novih i izrazito grotesknih gradskih vizura. Neobično je što uopće možemo tako živjeti, da međusobno ne povezujemo stvari koje se događaju vremenski paralelno, na svega nekoliko stotina metara udaljenosti. Ne vidimo ih u relaciji, ne uspostavljamo uopće nikakve relacije, kao da slušamo umilno muziciranje na harfi dok nam odmah iza leđa vandali drvenim ovnovima razvaljuju gradske kapije