Jutros je netko u susjedstvu pjevao kao da je zadnji dan svega, kraj krajeva bez povratka, kao da nema što izgubiti. Nije to, doduše, bila neka pjesma za pamćenje, čak ni lalalala, rekla bih prije rararara, koje je nalikovalo nekom nepoznatom jeziku čije je R, drukčije od svih koje sam čula, tako lijepo bježalo dvorištem unutar bloka, tako se radosno odbijalo od fasada i balkona da se nitko nije pobunio, samo su ptice još luđe cvrkutale zbunjene tim novim zvukom. Iako prilično bez sluha i ikakvog nastojanja da proizvede kakvu takvu melodiju, Rarara pjevač zvučao je ugodno i sigurno kao da već godinama rutinerski nastupa na svjetskim pozornicama. Možda je maštao o pjevačkoj karijeri (potpuno ga razumijem) ali se nije usudio sve do danas kada je njegov oslobođeni glas odlučno rekao sad ili nikad, nemam što izgubiti i hrabro se vinuo u ljetni zrak. Netko bi možda pomislio da mu nije bilo dobro, ali meni je Rarara pjevač zvučao kao da mu nikada nije bilo bolje. Nije se predavao sve dok se susjedstvom nije proširio miris pohanja, pečenog krumpira i prvih ljetnih salata. Tek jedan kraći, oproštajni rarara, koliko je to bilo moguće nakon obilnog ručka, zaorio se u svetoj tišini nedjeljnog poslijepodneva, taman prije nego što se podigao vjetar koji je trebao donijeti najavljeno nevrijeme.